PREDGOVOR

Frok Zefi: ŽUPA LETNICA     

 

Dajući u tisak ovu monografiju Župe Letnica želim reći nekoliko riječi povodom toga za mene radosnog događaja.

Dok promatram ovaj naš kraj i rijeku Letnicu, kao da vidim i čujem hodočasničku procesiju koja već stoljećima moli i pjeva Crna Gore kemi nji nane…, o onoj Ljubavi koja nam je stvorila i darovala tako lijep kraj u kojem živimo i iz kojega ćemo se preseliti u Božji kraj, koji je nama jedini ljepši od ovoga.

 

Dok promatram ovaj naš kraj, kao da vidim kolonu mučenika Karadaka koji u okovima idu svjedočiti svoju vjeru i ljubav za Krista, za domovinu i za Crkvu poput Krista koji je došao svjedočiti Očevu ljubav prema nama.

 

Dok promatram Letničku Gospu, kao da je vidim kako raširenih ruku čeka hodočasnike iz Albanije, Makedonije, Crne Gore, Srbije i s Kosova. Vidim kako zajedno hodočaste katolici, pravoslavci i muslimani; Albanci katolici iz Prizrena, Đakovice, Peći, Prištine, Uroševca, cijeloga Kosova, Skoplja (Makedonije ) i Skadra (Albanije); Janjevci, pravoslavni Srbi, muslimani, potomci ljaramana (muslimana koji su prešli na kršćanstvo) i Romi (Cigani) – svi oni s pjesmom i molitvom na usnama dolaze Gospi Letničkoj.

I vi ste, dragi vjernici Letnice, Binča, Stuble, Vrnaokola[1], Vrneza, Šašare ta hodočasnička povorka koja ide utrtim stopama svojih prethodnika, a iza sebe ostavlja trag budućim naraštajima. Stvoritelj je vašim precima dodijelio ovu postojbinu, a oni na njoj izgradiše svoje crkve, škole, obiteljske domove, ceste i mostove, sve što ste baštinili. Zbog svega toga znatiželjno se pitamo o našoj povijesti. Vjerujemo da i vas zanima kako su vaši preci za vjeru i domovinu trpjeli, kako su vjeru sačuvali i nama ju prenijeli.

 

Držim potrebnim naglasiti da ova monografija nije povijest vaših sela, nego povijest naše vjere, naših crkava i naših svećeničkih i redovničkih zvanja, kao i povijest naših vjerskih mučenika. Zato smo monografiji i dali naslov Župa Letnica.

Iz ljubavi prema svom rodnom kraju nekoliko sam godina skupljao povijesne podatke o župama Letnica i Binač kako bih ih i prikazao u jednoj cjelini.

Budući da je Župa Letnica bila pod jurisdikcijom Kongregacije za evangelizaciju naroda ili za širenje vjere, podatke sam pronašao u Povijesnom arhivu Kongregacije za evangelizaciju naroda, u kronikama časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi samostana Sv. Pavla u Binču, kartotekama samostana naših sestara te u podacima o duhovnim zvanjima. Pronađenim dokumentima služio sam se u rekonstrukciji prošlosti Župe Letnica.

Zbog mnoštva dokumenata iz Povijesnog arhiva Kongregacije za evangelizaciju naroda u Rimu, odlučio sam prikazati skupljenu građu u dvama cjelinama: onoj koja se odnosi na Župu Binač i onoj koja se odnosi na Župu Letnica.

Naime, Župa Letnica obilježena je i kao hodočasničko područje; ona prelazi svoje granice i postaje internacionalno hodočasničko mjesto za Kosovo, Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju.

Čudotvorni kip Majke Božje pobuđuje osjećaje divljenja te zaslužuje da se priča o njemu ispriča u zasebnoj cjelini, kako je to i učinjeno u izvješćima msgr. Darija Bucciarellija i isusovaca iz “Leteće misije” u Župi Letnica.

Ono što je Lurdes za Francusku, Fatima za Portugal, Marija Bistrica za Hrvatsku, to je Letnica za Kosove i susjedne zemlje.

Župi Letnica uz istoimeno mjesto pripadaju i sela Šašare, Zagrađe, Vrnez i Vrnaokolo. Nekada su joj pripadala i sela koja su sada samostalne župe – Stubla i Binač. Potaknut upravo monografijom o Župi Stubla koja je 2005. godine izišla u ediciji Fatmira Koliqija, odlučio sam prikupljenu građu oblikovati u dvije zasebne cjeline te su tako nastale monografije Župa Letnica i Župa Binač.

 

Domovinski rat u Republici Hrvatskoj te rat na Kosovu 1999. godine bio je uzrokom preseljenja župljana iz Letnice, Vrnaokola i Šašara u Voćin, Đulovac i druga mjesta u Hrvatskoj. Egzodus Letničana s Kosova u Hrvatsku dogodio se napose nakon Kosovskoga rata. Prije Domovinskoga rata u Župi je Letnica živjelo više od 6 000 vjernika, a danas je u njoj ostalo samo 50 starosjedilaca kojima se pridružilo 150 novodoseljenih katolika iz Stuble, Kabaša i Peštera.

Godine 2001. letničkim je župnikom imenovan don Krist Gjergji. U sastavu je župe i Vrnaokolo s prekrasnom crkvom Sv. Franje Asiškoga, u kojemu živi samo pet vjernika. Župa Letnica skrbi i o kapeli Sv. Roka u Šašarima, gdje ima petnaest vjernika. U Letnici, Vrnaokolu i Šašarima čak je 900 kuća napušteno.

Osim župnika don Krista Gjergjija u župi živi i svećenik u miru dr. Gjergj Gjergji, kao i sestre Sv. Vinka Paulskoga koje vode ambulantu i skrbe o bolesnim, starim i nemoćnim župljanima te svim stanovnicima okolnih mjesta.

Ovaj moj rad izraz je želje i molitve Blaženoj Djevici Mariji – Gospi Letničkoj da se župa obnovi i selo oživi.

Zahvaljujem svima koji su mi pomogli pri oblikovanju ove monografije, svim župnicima na Kosovu koji su se odazvali mojoj molbi za pomoć, svim svećenicima koji djeluju izvan Kosova u svojim redovničkim zajednicama, vlč. Antunu Deviću, župniku u Jarmini kod Vinkovaca, dr. sc. Milici Lukić, urednici ove monografije i gospodinu Mirku Mihaljeviću, tehničkom uredniku.

 

Frok Zefi

 

 

  

ŽUPA LETNICA

 

Ime

 

Župa Crna Gora ili Letnica dobila je ime po planini Skopskoj Crnoj gori i rijeci Letnici uz koju je smješteno naselje. U postojećim dokumentima ime župe nekada se piše u oblicima Crna Gora, Crnagora, (Monte Negro, Montenegro, Monte nero), a nekada Letnica. Apostolski vizitator Petar Mazareki 1623. godine piše «da se iz Kratova dolazi u (župu) Crnu Goru, u selo Letnicu, i da tu stanuje biskupijski svećenik».[2] Kao barski nadbiskup i vizitator Mazareki 1633. godine piše da je sjedište župe u selu Letnici.[3] Godine 1638. ime je župe zabilježeno pod nazivom Crna Gora (Monte Negro).[4] Nazivi: Cerna Gora, Cernagora, Crnagora, Crna Gora javaljaju se u novije vrijeme. Tako je npr. 1929. godine mjesto bilo označeno kao Cerna Gora.[5]

 

Smještaj

 

Letnica – kao selo i kao župa, nalazi se na jugoistočnom dijelu Kosova, na sjevernim padinama Skopske Crne gore, između Uroševca i Gnjilana, nedaleko od Vitine, uz rijeku Letnicu koja utječe u Binačku Moravu. Od željezničke postaje Uroševac udaljena je oko 30 kilometara. Skopski nadbiskup Dario Bucciareli 1865. godine piše da je Župa Crna Gora udaljena od Janjeva 9 sati hoda prema jugu te da je smještena u uvali između brda uz jednu malu rijeku.[6]

 

 

 

I. ŽUPA I ŽUPNA CRKVA

 

Župa Letnica, kao i cijela Skopska nadbiskupija, bila je pod jurisdikcijom Kongregacije za širenje vjere. Nakon više pokušaja da se u Rimu utemelji centar za misije, napokon je na Bogojavljenje (6. siječnja) 1622. papa Grgur XV. u sastavu Rimske kurije utemeljio Kongregaciju za širenje vjere, koja se danas zove Kongregacija za evangelizaciju naroda ili za «širenje vjere», da bude središnje i vrhovno tijelo zaduženo za širenje katoličke vjere, ili kako neki suvremeni dokumenti kažu, rimokatoličke vjere.

Osnutak Kongregacije za širenje vjere ili, kako je stari bosanski spisi zovu – Vjeroplodnice, bio je za razvoj katolicizma u našim krajevima značajan događaj. Od strane je Rimske kurije uveden stalan dodir, nadzor i pomaganje katolika u Turskom Carstvu, posebno u Bosni, gdje je uz Albaniju živjela glavna skupina sultanovih podanika «latinske vjere». Spašeno je mnogo toga što bi inače vjerojatno posve ili djelomično propalo. S druge strane, zaslugom Kongregacije sačuvano je u njezinu Povijesnom arhivu mnoštvo dragocjenih dokumenata koji se odnose na Crkvu u Albaniji, na Kosovu, u Bosni, Slavoniji i Srijemu.

Kongregacija za širenje vjere je vrlo brzo uočila teško stanje katolika u našim krajevima. Narod je stenjao pod teškim jarmom. Nesnosni porezi i vrlo skučena vjerska sloboda pritiskali su dušu naroda. Zub vremena i nasilje obarali su jednu crkvu za drugom. Samostani su se privremeno, pa i definitivno zatvarali, a malo se novoga podizalo. U nekim su krajevima, kao npr. na Kosovu, izbijali i otvoreni progoni. Ponegdje je manjkalo svećenika, primjerice u Skopskoj nadbiskupiji. Otpad katolika na pravoslavlje, kalvinizam i islam nije bio rijetka pojava. Zato Sveta Stolica želi znati pravu istinu o prilikama u našim krajevima. Šalje vizitatore koji pišu svoja izvješća. Iz njih doznajemo mnogo podataka o katoličkim vjernicima, svećenicima, župama i biskupijama od sedamnaestoga stoljeća nadalje.

Skopski nadbiskupi i svećenici tijekom XVII, XVIII. i XIX. stoljeća šalju redovita izvješća Kongregaciji za širenje vjere. Danas bi se bez tih izvješća, sačuvanih u spomenutom arhivu Kongregacije za širenje vjere, malo toga znalo o župama Skopske nadbiskupije.

 

Vrijeme postanka župe

 

O postanku Župe Letnica nema jasnih podataka. Letničko stanovništvo po predaji znade da je doseljeno davno, «u tursko vrijeme». Pod imenima Letnica i Crna Gora spominje se u dokumentima od XVI. do XX. stoljeća. Kako se među rudarskim naseljima u dokumentima srednjovjekovne Srbije ta župa nikako ne spominje, a oslanjajući se na predaju da su preci sadašnjeg stanovništva Letnice doseljeni u tursko vrijeme, zbog oskudice u drugim činjenicama, zasad se pretpostavlja da je ta župa nastala u drugoj polovici XV. stoljeća, poslije pada toga prostora pod Turke.[7]

 

Župa u XVI. stoljeću

 

Apostolski vizitator Aleksandar Komulović 1584. godine piše da Župa Skopska Crna Gora (Montenegro di Scopia) ima četiri zaselka s 500 duša i da je pod duhovnom upravom jednoga kapelana. Nadalje se u izvještaju kaže da bi Skopska Crna Gora bila prikladno mjesto za školu u obliku kolegija (sjemeništa) «koji bi koristio svemu kršćanstvu Srbije», jer je u «sredini pokrajine». «Turci tu ne stanuju, niti tamo dolaze, a sela su slobodna od davanja dječaka za janjičare.»[8] To ide u prilog mišljenja o rudarskom zanimanju osnivača župe, budući da je po turskim zakonima raja u rudarskim naseljima bila oslobođena navedenoga danka, ako je radila u rudnicima.[9]

 

Župa u XVII. stoljeću

 

Čim je 1622. papa Grgur XV. ustanovio Kongregaciju za širenje vjere, ona se odmah pobrinula da dobije jasnu sliku katolicizma na Balkanu. Stanje je katolika bilo izrazito bijedno, a otpadi od katoličke vjere gotovo svakodnevni.

 

Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijan Pavlović šalje 1623. iscrpan izvještaj iz Bosne.[10] Uza sve to Kongregacija hoće da se o svemu sama osvjedoči po posebno izabranom vizitatoru. Trebalo je proći gotovo svim krajevima od Crnoga do Jadranskoga mora i do hrvatske granice. U izboru je vizitatora Kongregacija bila neobično sretna, pa izabire svećenika Petra Mazarekija, Albanca rodom iz Prizrena, kapelana kapelice dubrovačkih trgovaca u Sofiji u Bugarskoj. Mazareki je bio već stariji svećenik koji je služio po različitim mjestima u Srbiji i Bugarskoj. Jedno je vrijeme obnašao čast generalnog vikara prizrenskoga biskupa Petra Katića. Uživao je velik ugled u kleru i narodu. Poznavao je zemlju i njezine običaje, a bio je vrlo spretan u odnosima s Turcima pa je s njima živio u miru. Uz albanski i hrvatski, odnosno bugarski, lijepo je govorio još talijanski, latinski i turski jezik. Nije mu nedostajala ni stanovita doza lukavosti, bez koje na Balkanu pod Turcima nije bilo života. Sve u svemu, Mazareki je kao čovjek bio pronicava pogleda i jake inteligencije, okretan i promućuran, samostalan u sudu i bogat iskustvom, upravo kao stvoren za službu vizitatora.

 

Svoju je dužnost ispunio vrlo savjesno na više od godinu dana dugom putovanju (1623. i 1624. godine). Obišao je više od stotinu mjesta «u četiri kraljevstva» od Plovdiva i Loveča do Požege i Olova. Sabravši svoja brojna opažanja, bilješke i prijedloge u jednu cjelinu, predao ih je Kongregaciji za širenje vjere u jednom vrlo stvarnom i temeljitom izvješću, s kojim se koje drugo iz naših strana u XVII. stoljeću teško može mjeriti. Međutim, Mazareki ne ostaje na pukom nizanju činjenica. On o njima izriče svoj sud, daje sintezu cijeloga materijala i donosi konkretne prijedloge, koje je Sveta Stolica redovito usvajala. Tako primjerice Urban VIII. obnavlja znameniti Ilirski kolegij u Loretu, a sve se protivno nastojanje mletačkoga poslanika Contarinija razbija o tvrdoj odluci pape. Jednako je tako usvojen fra Albert Renđić kao vizitatorov kandidat za biskupsku stolicu u Smederevu. Stvar nas ne čudi kada se u Rimu onako lijepo predstavio svojom dragocjenom relacijom. Uostalom, tko pažljivo pročita njegov izvještaj, jasno će osjetiti kako se Mazareki spretno i neprimjetno i sam preporučuje za službu prizrenskoga biskupa. Ta mu je služba na sjednici Kongregacije za širenje vjere 31. svibnja 1624. i dodijeljena. Malo zatim postao je barskim nadbiskupom i administratorom ispražnjenih biskupija u Srbiji (16. rujna 1624. godine). Poslije Renđićeve smrti Sveta ga je

 

Stolica imenovala administratorom Ugarske, Slavonije i Srbije (31. ožujka 1631. godine). Iz toga razdoblja potječe drugo veliko izvješće Petra Mazarekija (1633).[11]

 

Tako apostolski vizitator Petar Mazareki 1623. godine izvješćuje Kongregaciju za širenje vjere da se iz Kratova dolazi u (župu) Crnu Goru, gdje u selu Letnici stanuje biskupijski svećenik koji se brine za 4 000 (!) vjernika. Stanovnici Letnice su zlatari, ali su sada siromašni, a ostali se župljani bave zemljoradnjom. Župna crkva posjeduje jedan mlin i nekoliko livada. I jedno i drugo uživa župnik. Budući da te livade nemaju velikog značenja za uzdržavanje župnika, služe samo za uzdržavanje jednoga konja na kojemu je dušobrižnik mogao obilaziti vjernike u drugim selima. Župa ima još tri sela s druge strane rijeke Morave, udaljena 20 milja. U ta je sela opasno putovati zbog razbojnika. Kada je u prošlim vremenima jedan dušobrižnik trebao služiti misu u tim selima, morao je sa sobom iz Letnice nositi kalež i ostale potrebne stvari. Upavši među razbojnike, bio je opljačkan i ranjen u bedro. Vjerujući da su ga ubili, ostavili su ga kao mrtvaca. Zato treba promisliti o ovim selima u kojima ima 200 katoličkih duša, da se za njih postavi još jedan svećenik, jer se zbog velike udaljenosti tih sela ranije više puta događalo da su zvali svećenika bolesniku i dok bi svećenik iz Letnice došao, zatekao bi bolesnika već umrlog bez sakramenata umirućih.[12]

 

 

 

Župna crkva u Letnici

 

O povijesti crkava na području letničke župe nadbiskup Dario Bucciarelli piše u vizitaciji 1782. godine: «Razorni ratni pohodi i Turaka i Tatara u ove krajeve urodili su ne samo uništenjem katoličkih vjernika nego i svega što se odnosi na bogoštovlje. Nije ostalo pošteđene crkve, ni župnog stana, ni arhiva. Sve je bilo podvrgnuto naletima muslimanskih hordi sa zadaćom: otmi, poruši, iskorijeni, a to pokazuju činjenice koje o tome sve do sada govore. Svi spomenici i arhivi iz kojih bi se mogli doznati prošli događaji uništeni su i ni jedan nije bio izuzet od opće katastrofe. Zato sam se morao poslužiti usmenom predajom. Naročito kod kopanja temelja za novu crkvu u Letnici. Smatram svojom dužnošću zabilježiti što sam tom prilikom čuo i vidio. Zato je izvan svake sumnje, osim onoga što je već rečeno, ovo: Da su temelji srušene crkve, od koje se ljudi stari 90 i više godina sjećaju ruševina maloga kora, morali biti građeni poslije ranijih temelja koji su bili pronađeni u spomenutom iskapanju. Ti su temelji bili puno veći, viši, građeni solidnije, a osim toga vidi se da ih je gradila druga ruka jer se i po načinu gradnje razlikuju od temelja male crkve. Da se temelji male crkve na nekoliko mjesta naslanjaju na temelje koji su veći, pa je izvan svake sumnje da su ti veći temelji stariji. Poznato je da su malu crkvu srušili Turci, ali kada se to dogodilo ne može se sigurno reći. Iz natpisa na jednom grobnom kamenu, pronađenog u razvalinama crkve, može se zaključiti da je ta mala crkva postojala u 16. stoljeću. A to je sljedeći natpis: HIS – HAC IN FOSSA SUNT VENERABILIS HIOHANIS LOLE OSA 1511. – (HIS – HAC IN FOSSA SUNT VENERABILIS JOANNIS LOLE OSSA – 1511. – U OVOM GROBU SU KOSTI ČASNOG IVANA LOLE – 1511.). Napomena: Na mjestima se primijete neki tragovi slova, ali nije bilo moguće pročitati što je ondje bilo uklesano. Nakon VENE kao i nakon HIOH moraju se podrazumjeti crtice povezivanja. U riječi OSA jasno je da tu nedostaje još jedno slovo S. Ovaj je kamen ugrađen na pročelje novosagrađene crkve jer može poslužiti kao dokaz da crkva nije pravoslavna nego katolička.

 

Iz sljedećeg natpisa čini se najvjerojatnijim, ako ne i sigurnim da je spomenuta mala crkva postojala bar do početka 17. stoljeća. Taj natpis glasi: S. DE MARE VICOVA D CATE 1600. MORSE ADDI X. MARZO (Sepulchurm de Mare Vizcova figliola de Cate 1600. morse addi X. Marzo – Grob Mare Vinkove, kćerke Katine. Umrije 1600 dne X. ožujka.) Budući da je 1600. godine postavljen ovaj grobni kamen, to je očiti dokaz da je tu morala biti crkva. A budući da su oba spomenuta kamena bila ostavljena na hrpi u ruševinama male crkve, čini se da su grobovi oskvrnuti, te da je uslijedilo i rušenje crkve.

 

Da su grobovi bili oskvrnuti vidi se iz ovoga: 1. Jer ispod ovoga kamenja nisu pronađeni ostaci ljudskog tijela. 2. Jer spomenuto kamenje nije pronađeno u takvom položaju da bi imalo vezu s kakvim drugim kamenom kao što se obično vidi kod drugih grobova takve vrste. Budući da je spomenuti kamen postavljen u malu crkvu 1600. godine, znači da je ta crkva tada već morala postojati. Ali iz usmene predaje se znade da je ona srušena. Sada treba utvrditi kada se to dogodilo. Čini se da je mala crkva bila srušena u vrijeme rata Austrije s Turskom 1689. godine, jer je Kačanik udaljen od župe Crne Gore oko pet sati hoda. U isto je vrijeme morala biti srušena i crkva u selu Šašari, udaljenom od Letnice 20 minuta hoda. A to se moralo dogoditi kada su Turci prisilili Austrijance na bijeg u naprijed spomenutom mjestu Kačaniku.

 

Rušenje male crkve dogodilo se oko 1689. godine. Naime, od tada do Beogradskog mira, sklopljenog između cara Karla VI. i sultana Mehmeda I. 1739. godine, bilo je više ratova za vrijeme kojih se dogodilo glasovito zauzimanje Beograda po princu Eugenu Savojskom dne 16. kolovoza 1717. u vrijeme sultana Ahmeda III. Spomenuta mala crkva najverojatnije je srušena između 1689. i 1717. godine.

 

Možemo se zapitati i kada je bila srušena ona prva crkva. O tome ne postoji usmena predaja. U usmenoj se predaji sačuvalo samo to da je tu bila jedna velika crkva koju su porušili Turci i ništa drugo. Može se smatrati sigurnim da je ta crkva tu postojala. Vjerojatno je morala biti srušena u prvoj invaziji Turaka tj. u 14. stoljeću, a nikako poslije. A to se može zaključiti iz sljedećeg:

 

Prigodom izgradnje sadašnje crkve morao se posjeći jedan stari hrast, debeo metar i pol, a nalazio se ispred vrata stare građevine. Nije vjerojatno da su taj hrast ostavili da naraste tako blizu vratiju, nego je vjerojatnije da je taj hrast ponikao i narastao nakon rušenja crkve i ostavljen da i nadalje slobodno raste jer je nikao na “vakufu” (svetom mjestu). Narod ovih krajeva ne samo da ne uklanja drvo koje nikne i raste na nekom mjestu za koje oni misle da je “vakuf”, nego na tome mjestu ne napasuju ni svoje životinje i ne skupljaju suhe grane toga drveta koje padaju na zemlju. Dakle, ako je spomenuti hrast, kao i drugo manje drveće sačuvan, to se dogodilo zato što su ponikli na “vakufu”.

 

Drveni kip Majke Božje koja drži Dijete Isusa na svojoj lijevoj ruci i koja sjedi na jednom sjedištu načinjenom prema obliku katedre sv. Petra koja se nalazi u Vatikanu kod desnog stupa koji nosi kupolu u licu je crnkast, a gleda u narod i kao da mu govori: Učinite sve što god vam kaže!

 

Stariji katolici iz ovih mjesta govore kako su čuli od svojih starih da se ovaj kip više puta prenosio s jednog na drugo mjesto kako bi se sačuvao od nevremena, ali da se već sljedećeg dana opet našao nad ruševinama na spomenutom brežuljku.

 

Već je izvanredna stvar što se kip sačuvao od nevremena, a to što se spasio od turske sablje, već je pravo čudo. Sigurno je, a i činjenice to dokazuju, da i nekatolici imaju veliko poštovanje prema ovom kipu, i to ne samo okolni muslimani i pravoslavci, nego i nekatolici iz dalekih krajeva, koji ovamo dolaze na kolima ili na konjima dovozeći svoje bolesnike. Iz toga se dade zaključiti da prema Majci Božjoj gaje veliku nadu, pouzdanje i poštovanje. Ovaj kip ne poštuju samo katolici skopske nadbiskupije, nego se to poštovanje proteže do Skadra, a obuhvaća i Srbiju odakle dolaze na hodočašće puni pouzdanja u Mariju, pa ovdje pred njezinim kipom to pokazuju i izvršavaju zavjete za primljene milosti ili se žarko mole iznoseći joj svoje potrebe. Tako veliko neprestano štovanje kako od katolika tako i od nekatolika ima svoj početak i trajanje u uslišanjima po zagovoru Majke Božje.

 

Sadašnja se crkva počela graditi 1865. godine. Svodovi crkve nisi zidani nego samo fingirani. Veliki je oltar od bijelog masivnog mramora. U srednjoj je lađi šest stupova. Pod u svetištu i srednjoj lađi je od mramornih ploča, doveženih iz Skoplja gdje se mramor vadi. U druge dvije lađe za sada je pod od zemlje. Kip Majke Božje postavljen je u sredinu svetišta u za to određenu nišu. Osim velikih vrata na pročelju, crkva ima još dvoja pokrajna vrata.»[13]

 

U župnoj je crkvi 1883. godine podignut križni put. Nadbiskup Carev je pohodio župu u Letnici i tu se spomenute godine zadržao četiri tjedna. Tom su se prilikom mnogi potajni katolici očitovali javnima. Donesen je i takozvani misijski križ srednje veličine jer župljani do tada «nisu vidjeli većega križa od onoga što ga oci misonari prema svom običaju nose na prsima». Tom su prilikom u župi održane i pučke misije. Donošenje križa urodilo je istim učinkom kao i nagovori otaca misionara.[14]

 

 

III. SVEĆENICI IZ ŽUPE

 

 

 Don PAVAO JOŠČIĆ (JOSKIĆ)

 

O njemu smo govorili kao misionaru u Skoplju, Kratovu i Letnici. Svoje je vjernike pohađao putujući na konju.

 

 Don ANTON MUZIĆ

Rođen je u Vrnavokolu, u Župi Letnica. Umro je 1948. godine.

 

 Don SIMON ĐOKIĆ

 

Rođen je 31. kolovoza 1881. u Letnici. Za svećenika je zaređen 23. travnja 1905. godine. Kao župnik u Prizrenu zabilježen je 1922. godine.[15] Upravitelj Župe Velež i biskupski savjetnik bio je 1939. godine.[16]

 

 Mons. IVAN ČOLAK

 

Rodio se 7. srpnja 1939. godine pokraj Gospina svetišta u Letnici. Roditelji su mu Lenca-Livro i Marija rođena Glasnović, oboje iz Janjeva. Kršten je istoga dana u svetištu Majke Božje Letničke. Njegovo najranije djetinjstvo protječe u vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poraću. Tako je prvi razred tadašnje četverogodišnje osnovne škole pohađao u Skoplju (1946/1947), gdje je primio i sakramente prve sv. pričesti i sv. potvrde 1947. godine. Osnovnu školu nastavio je i završio u rodnom mjestu Letnici.

 

Na Malu Gospu, 8. rujna 1950. godine, Ivan odlazi u Malo sjemenište u Pazin (Istra) gdje je pohađao osmogodišnju klasičnu gimnaziju i maturirao 1958. godine. Kao odličan učenik bio je oslobođen polaganja mature. Iste godine prelazi u bogosloviju i upisuje studij filozofije i teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (Kaptol 29). Nakon treće godine studija pozvan je na odsluženje vojne obveze, koju je odslužio od 1961. do 1963. godine u Štipu u Republici Makedoniji, a potom nastavlja studij teologije u Zagrebu.

 

Za đakona je zaređen 3. travnja 1965. godine u Zagrebu, a za svećenika 4. srpnja 1965. godine u Prizrenu u svetištu Pomoćnice kršćana – Zoja Ndihmetare, zajedno s još dvojicom svojih kolega – mons. Antunom Cirimotićem i mons. Damjanom Kurtijem. Mladu misu slavio je u Gospinu svetištu u Letnici uoči blagdana Sv. Ane, u nedjelju 25. srpnja 1965. godine. Već na mladomisničkom stolu čekao ga je dekret kojim mu je bila povjerna prva svećenička služba duhovnog pomoćnika u župama Stubla i Binač. Istovremeno se pripremao za polaganje ispita šeste, završne, godine teološkog studija te je godine 1966. diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu s izvrsnim uspjehom. Godine 1966. i 1967. djeluje kao duhovni pomoćnik u Letnici, a od 1967. do 1969. godine na istoj je dužnosti u Janjevu.

 

Župnim upraviteljem albanske Župe Zjum imenovan je 1970. godine, jer je u to vrijeme bilo vrlo malo albanskih svećenika. U dekretu mu je naznačena dužnost izgradnje nove župne crkve i pastoralnog centra u Zjumu. Stare crkvene građevine te župe bile su posve dotrajale i ruševne, tako da se je krov župne crkve srušio upravo pod dječjom misom u nedjelju sredinom srpnja 1972. godine. Srećom, sveta je misa te nedjelje bila na otvorenom, u crkvenom dvorištu, pa nitko nije nastradao.

 

Pastorizacija, katehizacija i gradnja u župi odvijale su se u to doba pod izuzetno teškim uvjetima i okolnostima. Komunistička diktatura i borba protiv katoličke zajednice bila je u to vrijeme žilava i beskompromisna. U Zjumu je trebalo uklanjati ruševine te graditi materijalnu infrastrukturu i duhovno obnavljati vjernike. Trebalo je graditi i živu crkvu i crkvene objekte. Tada je bilo moguće graditi i raditi jedino u vlastitu aranžmanu: svojom tehnikom, svojim majstorima i radnicima, hraniti majstore i radnike, s mukom nabavljati sve što je potrebno uz otežani prijevoz i u borbi sa stalnom nestašicom građe, građevnog metarijala i novca. «Drugoga izbora nije bilo. A što znači graditi u vlastitoj režiji to ne može znati i shvatiti onaj koji u tome nema iskustva. Najčešće i gladan i žedan, stalno na putu, izvrgnut raznim pogibeljima i opasnostima, u trudu i muci, često u noćnom bdijenju i radu do iznemoglosti i posvemašnje iscrpljenosti … A što je najgore, komunisti su uvijek mogli zaustaviti gradnju i porušiti izgrađeno, što su najčešće i činili. Radi mogućnosti pastoralnog i katehetskog djelovanja gradnje su bile neophodno potrebne, ali zbog gradnje nisu smjele trpjeti pastorizacija i katehizacija, jer kome će služiti novogradnje ako izgubimo mladež i vjernike. A komunisti su osobito vrebali upravo mladež, da u njima ubiju Boga i kšćanske svetinje. Bila je to žilava borba za mladež i vjernike. Dobrom Bogu hvala, svojom žrtvom i ljubavlju bez granice Isus Krist pobjeđuje bezboštvo i svako zlo!»

 

U listopadu 1979. godine u Župu Zjum dolaze časne sestre Franjevke od Bezgrješnog Začeća, Crnogorske provincije sa sjedištem na Cetinju. Njihov je doprinos duhovnoj obnovi Župe Zjum nemjerljiv. Zjumljani neće nikada zaboraviti svoje dobre časne sestre, osobito pokojnu Mariju Francisku Allaki koju su još za života nazivali «naša majka Terezija».

 

Godine 1985. obnovljeno je u Zjumu slavljenje župnoga blagdana i svetkovine Uznesenja Bl. Djevice Marije s naslovom Hasjanska Gospa – Zoja e Hasit, uz sudjelovanje brojnih hodočasnika s Kosova i inozemstva. Župa je oduvijek bila posvećena Marijinu Uznesenju, ali je vremenom taj naslov bio zaboravljen i potisnut. Od obnove slavlja te svetkovine u Zjumu se događa masovno okupljanje svih Zjumljana prigodom blagdana Velike Gospe, Uskrsa, Svih Svetih i Božića, kao što je to oduvijek bilo, a na blagdan Sv. Joakima i Ane održavala su se obiteljska slavlja sveca zaštitnika i svadbe.

 

Ponos Zjuma svakako je Zajednica mladeži Otac Stjepan Gjecovi – Baskesia rinore Ate Shtjefen Gjecovi udružena u biskupijsku mrežu mladih Rrjeta e rinise e ipeshkevise se Kosoves. Tako udružena mladež činila je zaista čudesna djela na duhovnom, osobito na molitvenom i karitativnom, te na kulturnom (umjetničkom, dramskom, glazbenom, nacionalnom i sportskom) planu.

 

Don Ivan Čolak trebao je u Zjumu ostati najviše dvije godine, ali sve navedene aktivnosti zadržale su ga sve do 26. travnja 2004. Don Ivan je bio posljednji Hrvat na jednoj albanskoj župi na Kosovu.

 

Kao zjumski župnik don Ivan je obnašao i druge službe u biskupiji. Bio je više godina biskupski konzultor, biskupijski direktor misija te dekan Prizrenskoga dekanata. Obavljao je i dužnost generalnog vikara Prizrenske apostolske administrature od 1997. do 2004. godine.

 

Sveti Otac Ivan Pavao II. počastio je Ivana 3. ožujka 2003. godine naslovom papinskog prelata. Biskup mons. Mark Sopi je 9. svibnja 2003. godine, na blagdan prijenosa relikvija Sv. Nikole biskupa u Bari, pročitao papino pismo o tom odličju pred mnoštvom vjernika, u nazočnosti crkvenih i građanskih dostojanstvenika i uglednika, kada se u Janjevu slavila i 700. obljetnica prvog pisanog spomena janjevačke župe. Objavljujući to papinsko odličje, biskup je iz svoga pisanog koncepta na hrvatskom i albanskom jeziku pročitao: «Za dugogodišnji i veoma požrtvovan pastoralni rad u svim sferama, za njegov veliki doprinos uspostavljanju i učvršćivanju međusobnih odnosa među različitim entitetima i religijama, za veliki i požrtvovan rad oko sanacije posljedica rata u duhovnom i materijalnom pogledu za sve – bez razlike vjere i nacionalne pripadnosti, Sveti Otac Ivan Pavao II. dodjeljuje Ivanu Čolaku počasni naslov monsinjora.»

 

U dekretu od 18. travnja 2004. godine biskup mons. Marko Sopi piše mons. Ivanu: «Dosta si radio i gradio, odmori malo! (…) Bogu dragom hvala, danas na Kosovu imamo lijepi broj mladih svećenika. (…) Ustrajali smo zajedno u najtežim trenucima na vjetrometini burnih događanja ove naše novije povijesti. Poslije Drugog svjetskog rata trebalo je hrabro izdržati jedan dugi period komunističke i ateističke diktature i monizma (jednoumlja, op. a.) i na kraju tolike nemire i posljednji moderni rat na ovim prostorima. Nakon svih tih mučnih zbivanja, nakon dugogodišnje pastve, katehizacije, karitativnog djelovanja te udjela u crkvenoj i dijecezanskoj upravi, osobito nakon iscrpljujuće izgradnje crkve i župnog pastoralnog centra u Zjumu, da, sada možeš mirno predahnuti i uživati svoj zasluženi odmor, koji tijekom tolikih godina gotovo nisi sebi priuštio.»

 

Budući da je oslobođen svih dužnosti u Prizrenskoj apostolskoj administraturi, mons. Ivan se stavlja na raspolaganje zadarskom nadbiskupu mons. Ivanu Prenđi. U Zadarskoj nadbiskupiji obavlja službu bolničkog kapelana u zadarskoj Općoj bolnici od 2004. do 2006. godine. U isto je vrijeme i pastoralni suradnik u Župi Sv. Ante u Smiljevcu u Zadru. Od 2006. do 2009. godine mons. Ivan Čolak je upravitelj župa Pakoštane i Drage.

 

Na kraju, kao što se i očekivalo, posustalo je Ivanovo umorno srce. Od sigurne smrti spasio ga je hitan operacijski zahvat u bolnici Magdalena u Krapinskim Toplicama.

 

U svom pismu od 8. srpnja 2009. godine nadbiskup mons. Ivan Prenđa između ostaloga piše Ivanu: «Zahvaljujem Vam na ozbiljnom svećeničkom životu i radu kroz tri godine vođenja dviju važnih župa Zadarske nadbiskupije. Posebno bih istaknuo svjedočku dimenziju Vašega svećeničkog života što Vam može biti na ponos. (…) Neka Vas Gospodin nagradi za sav svećenički doprinos životu Njegove Crkve.»[17]

 

Don MATO JAKOVIĆ

 

Rođen je 5. lipnja 1960. godine u Letnici u obitelji Zefa Jakovića i Marije rođene Kolić. Osnovnu je školu završio u Letnici. Zahvaljujući dobroti i primjeru tadašnjeg letničkog župnika don Tune (Antuna) Glasnovića i kapelana don Franje Đurića, te plemenitoj i požrtvovnoj sestri Tihomiri Matanović iz Družbe sestara Maloga Isusa, osjetio je u osmom razredu osnovne škole, kao ministrant, da ga Gospodin zove da bude njegov svećenik. Uz pomoć Božju, te uz podršku don Tune i don Franje, biskup Joakim Herbut ga prima kao kandidata Skopsko-prizrenske biskupije i 1977. godine šalje ga u subotičko sjemenište Paulinum u kojem je 1981. godine maturirao.

 

Nakon mature odlazi na odsluženje vojnog roka u Ajdovščinu u Sloveniji. Na jesen 1982. upisao se kao bogoslov Skopsko-prizrenske biskupije na studij na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu na Jordanovcu. Godine 1987. na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika i đakona (26. prosinca) zaređen je za đakona u svetištu Gospe Letničke. U lipnju 1988. godine završio je studij teologije te je 23. srpnja 1988. zaređen za svećenika. Sutradan, 24. srpnja, slavio je svoju mladu misu također u svetištu Gospe Letničke.

 

Odmah nakon mlade mise kratko vrijeme pomaže biskupu Joakimu Herbutu u Biskupskom ordinarijatu u Skoplju. Početkom listopada 1988. imenovan je upravitejem Župe Svetoga Križa u Kosovskoj Mitrovici. Bilo je to vrijeme velikih nemira, vrijeme kada su rudari štrajkali glađu u rudniku Trepča, vrijeme brojnih mitinga i mnogih ljudskih nesreća. Bilo je to vrijeme kada je Katolička crkva u Mitrovici i na cijelom Kosovu zbog tolikih ljudskih stradanja i nevolja «svjedočila i činila tolika djela bogoljublja i čovjekoljublja».

 

U Mitrovici je bio do kraja kolovoza 1990. godine, kada ga biskup Herbut šalje u subotičko sjemenište Paulinum gdje ga subotički biskup mons. Ivan Penzeš imenuje prefektom. U službi prefekta (odgajatelja, op. a.) ostao je do lipnja 1996. godine. Iste ga je godine, 3. rujna, skopsko-prizrenski biskup mons. Joakim Herbut imenovao suradnikom u Župi Presvetog Srca Isusova u Skoplju i prefektom u skopskom Dječačkom sjemeništu.

 

U ožujku 1999. godine na Kosovu je izbio strašan rat. Oko 400 000 izbjeglica s Kosova bilo je smješteno u Skoplju i okolici. Zahvaljujući o. Stjepanu Kušanu, isusovcu, i cijeloj Družbi Isusovoj, bila je za potrebe izbjeglica registrirana dobrotvorna organizacija Jesuit Refugee Service (Isusovačka izbjeglička služba), koja je učinila mnogo dobra izbjeglicama s Kosova. Zahvaljujući svoj toj brizi i dobroti, izbjeglice su osjetile onu povijesnu, veliku i milosnu istinu: Katolička crkva – moja dobra Majka. Ostvarila se ona znamenita misao Sv. Ignacija, utemeljitelja Družbe Isusove: Sve na veću slavu Božju i spasenje ljudi! Iste su se godine, na blagdan Sv. Antuna Padovanskog, izbjeglice vratile svojim domovima na Kosovu. Ljudi i danas blagoslivlju Boga za tolika dobročinstva koja im je iskazala Katolička crkva.

 

Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 2006. godine skopski je biskup mons. Kiro Stojanov imenovao don Matu Jakovića upraviteljem Župe Presvetoga Srca Isusova u Skoplju.[18]

 

O don Mati Jakoviću kao suradniku don Nikole Čibarića u Skoplju piše Glas Koncila 2005. godine: «Na tom izimno teškom pastoralno-karitativnom području župniku Čibariću pomaže “najpoželjniji i najidealniji suradnik” kako to on u svakoj prigodi predstavlja svoga subrata svećenika Matu Jakovića, rođenog također na Kosovu u već spomenutom hrvatskom selu Letnici. S dozom sjete spominje se rodnoga sela u kojem je ostalo svega još pedesetak starijih hrvatskih vjernika, za koje nedjeljom na hrvatskome jeziku slavi misu župnik Albanac don Kristo Gjergji. Letnicu su nakon odlaska hrvatskih vjernika u Republiku Hrvatsku naselili albanski katolici. Roditelji mu žive s bratom koji ima petero djece, u Lupoglavu u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a u istome mu je mjestu i sestra, koja ima desetero djece. Zbog prevelikih obveza i daljine posjeti ih nakratko tek jedanput godišnje. Sa župnikom dijeli svu prebogatu raznovrsnost svećeničkog života u Skoplju koju bi, ističe, teško izdržao bez svakidašnje molitve i meditacije već u 6 sati ujutro, te razumijevanja i potpore dvojice starijih svećenika, župnika i ravnatelja Makedonskog Caritasa. Devet godina je u Skoplju i smatra kako je, za razliku od drugih sredina, tamo važno mjesto vanjsko prepoznavanje katoličkog svećenika na javnim mjestima jer je i to jedna vrsta svjedočenja. I pravoslavni i muslimani i ateisti cijene katoličke svećenike, rado ih susreću, svagdje ih pozdravljaju, te je “kolar” u tom smislu neizbježan. Svoju djelatnost opisuje kao svakodnevne susrete s ljudskim sudbinama, njihovim mukama i križevima, jer, kako kaže, puno je ljudi ovisno isključivo i jedino od njihove pomoći. Tako je naveo primjer pravoslavne makedonske obitelji S. koja živi u jednoj sobi od 27 četvornih metara, od najstarije nepokretne bake, nezaposlenih majke i oca, do njihovih šestero malodobne djece. Njihovo bi siromaštvo teško opisao i bilo koji iskusniji novinar “od formata”, jer koliko god nije primjereno i dostojno reći za ljudska bića, oni žive u prostoriji koju bi i domaće životinje izbjegavale. A četveročlana obitelj katoličkih Hrvata M. u kojoj su sin i kćerka srednjoškolci, žive u sobici od gotovo deset četvornih metara, a riječ “gotovo” nije tek tako spomenuta jer je sobica ipak nešto manja od deset četvornih metara. Otac i majka spavaju na jednoj komodi, djeca u krevetima na kat, u jednom se kutu nalazi mali električni “rešo”, u drugome odjeća složena jedna na drugu i – to je sve.»[19]

 

 Don DAVID ANDREIĆ

 

Rođen je 11. lipnja 1962. godine u Vrnaokolu, u Župi Letnici, u obitelji Tome i Anđeline r. Kristić. Prva dva razreda osnovne škole pohađao je u Vrnaokolu. Godine 1971. obitelj Tome i Anđeline Andreić preselila se u Kabaš u Župi Binač. Osnovnu je školu David nastavio u Vitini Kosovskoj. Nakon završetka osnovne škole pohađao je četiri godine Klasičnu vjersku gimnaziju u Dječačkom sjemeništu Paulinum u Subotici. Nakon mature odslužio je vojni rok.

 

Godine 1982. upisao je studij teologije na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove u Zagrebu na Jordanovcu. Sveti red đakonata primio je 27. prosinca 1987. u Vrnaokolu u župnoj crkvi Sv. Franje Asiškoga. Pastoralnu praksu obavio je u Vrnaokolu kod župnika don Paška Glasnovića. Za svećenika je zaređen u svetištu Gospe Letničke 23. srpnja 1988. godine. Red đakonata i prezbiterata podijelio mu je mons. Joakim Herbut, skopski biskup.

 

Župnim vikarom u Letnici imenovan je 17. kolovoza 1988. godine i u toj službi je ostao sve do 17. kolovoza 1994. Zbog ratnih okolnosti (1991–1995) vjernici su 1991. godine počeli odlaziti u Hrvatsku. Iz dana u dan u Župi Letnici bilo je sve manje vjernika. Godine 1994. imenovan je župnikom u Voćinu koji je tada bio u Zagrebačkoj nadbiskupiji, u Republici Hrvatskoj. Od 1997. godine Župa Voćin je u Požeškoj biskupiji. Don David piše: «Došao sam među svoj narod, pastir sam svom stadu, da budem uz njih u teškim trenucima i ranama koje su zadobili ostavivši svoja stoljetna ognjišta, svoje domove.»

 

Od 1998. do 2001. godine bio je župnik u Oborovu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Godine 2001. imenovan je župnikom u Šandrovcu, također u Zagrebačkoj nadbiskupiji, gdje je zajedno sa župljanima 2002. godine uredio okoliš crkve te dao postaviti podno grijanje i novi pod u župnu crkvu.

 

Don David Andreić u listopadu 2006. godine piše: «Želim zahvaliti Bogu na daru života i svećeništva, svojim roditeljima koji su me odgojili u vjeri i darovali bogu i narodu, koji su odgojili devetero djece, četiri sina i pet kćeri. Hvala svima dobrim i plemenitim ljudima na daru molitve i obogaćivanja u međusobnim susretima. I nadalje se preporučujem u molitve da mogu što vjernije naviještati Boga i njegovu ljubav svima onima kojima me pošalje Božja providnost.»[20]

 

Članovi Družbe misionara Sv. Vinka Paulskog (lazaristi)

 

Godine 1625. Sveti Vinko Paulski ustanovio je u Parizu Misijsku družbu čiji članovi žive u bratskoj zajednici, a poslanje im je nasljedovati Isusa Krista u njegovim krepostima i djelovanju za spasenje bližnjega. Geslo Družbe je Poslao me navijestiti Radosnu vijest siromasima (Lk 4,18).

 

Sv. Vinko i njegovi misionari propovijedali su evanđelje siromasima, držali pučke misije po župama tadašnje Francuske, ponajprije seoskom puku koji je duhovno bio najzapušteniji, ali su odlazili i izvan Francuske, brinuli se za siromašne i napuštene, održavali duhovne vježbe za svećenike i bogoslove, podučavali kler, davali duhovnu pomoć, držali konferencije. Sveti je Vinko često govorio svojim misionarima: «Naš Gospodin došao je naviještati evanđelje siromasima, a to je također vaš udio i vaš posao.»

 

U početku je družba svećenika-misionara stanovala u starom kolegiju pod nazivom Zavod dobre djece. Kasnije su se članovi družbe preselili u stari samostan Sveti Lazar koji je bio vlasništvo otaca augustinaca Svetog Viktora u Parizu. Već su u Vinkovo vrijeme misionari po njemu dobili ime lazaristi. Lazar, hebrejski Eleazar, u prijevodu znači Bog pomaže. Time je družba dobila i programske smjernice.[21]

 

U Sloveniju su lazaristi došli 1852. godine; najprije u Celje, a zatim u Ljubljanu 1879. godine. U Bitoli u Makedoniji boravili su francuski lazaristi već od 1854. godine. U Prizren na Kosovu došli su 1925. godine u pomoć biskupu Ivanu Franji Gnidovcu, a u Beograd 1928. godine.

 

Do 1919. godine na tom je području bila Austro-Ugarska provincija. Nakon Prvoga svjetskog rata nastala je Jugoslavenska provincija. Od 1992. godine dotadašnja Jugoslavenska provincija nosi ime Slovenska provincija Misijske družbe, a sadašnja misijska kuća u Vrapču naziva se Zajednica lazarista u Hrvatskoj i predstavlja Misijsku družbu u Hrvatskoj.[22]

 

 MATO MATIĆ

 

Rođen je 25. svibnja 1950. godine u Letnici na Kosovu. Za svećenika je zaređen 27. srpnja 1976. godine. U Župi Vrapče boravio je već kao sjemeništarac i bogoslov i marljivo sudjelovao u različitim crkvenim aktivnostima. Posjedovao je poseban dar za uspješan rad s djecom i mladeži. Od 1980. do 1998. godine bio je župnik u Župi Sv. Barbare u Vrapču. Kao župnik najvažnijim je držao rad s djecom i mladeži, pa je tako odgojio naraštaje mladih. U Vrapču je obnovio župnu crkvu Svete Barbare u dogovoru s Konzervatorskim zavodom iz Zagreba. Za vrijeme Domovinskoga rata (1991–1995) bio je svojim vjernicima potpora u moralnom i materijalnom pogledu. U župi je uspješno organizirao karitativni rad. Puno je učinio za Hrvate koji su se zbog ratnih zbivanja doselili u Hrvatsku. Uza sve poslove Mato Matić nije zanemario pastoralni rad u župi. Zbog narušena zdravlja morao je 6. lipnja 1998. godine napustiti službu vrapčanskog župnika[23], koju je ponovno preuzeo u kolovozu 2001.[24]

 

 

 

 VINKO TOMIĆ

 

Rođen je 4. studenoga 1960. godine u Letnici na Kosovu. Gimnaziju je pohađao u Subotici, a teologiju je studirao u Zagrebu na Filozofsko-teološkom Institutu Družbe Isusove. Za svećenika je zaređen 8. srpnja 1989. godine u Letnici. Poslije mlade mise obavljao je službu tajnika skopskog biskupa Joakima Herbuta. U Družbu Svetog Vinka Paulskog stupio je 1. rujna 1996. godine, a novicijat je završio u Napulju u Italiji. Zavjete je položio 26. rujna 1998. godine. Od kolovoza 1997. kapelan je u Vrapču, a od 6. lipnja 1998. i župnik u toj velikoj župi. Uz pastoralni rad nije zanemario ni materijalnu obnovu župne crkve i drugih župnih objekata u Vrapču. Vrlo je aktivno vodio pripreme za proslavu 300. godišnjice župne crkve Sv. Barbare koja je održana 4. lipnja 2000. godine.[25] Župu je vodio do 2001. godine, kada je otišao na službu u Župu Oranice – Malešnica.[26]

 

0IV. ČASNE SESTRE IZ ŽUPE

 

a) Služavke Malog Isusa

 

1. S. M. EDITA (OLGA) PERIĆ

 

Rođena je 22. srpnja 1955. godine u Letnici u obitelji Jakova i Jane r. Pašalić. Osnovnu je školu pohađala u Letnici, a poslije je završila srednju ugostiteljsku školu. U družbu je ušla 11. studenoga 1971. godine u Sarajevu, a novicijat je započela 5. prosinca 1974. godine također u Sarajevu. Prve je zavjete položila 6. siječnja 1975. godine, a doživotne 15. kolovoza 1981. godine u Čardaku u Bosni, u samostanu Dolorosi. Djelovala je kao kuharica, njegovateljica starih osoba te kao odgovorna sestra u Engelszelu, Domaćinovićima, Doboju, u Bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, Uroševcu, u Letnici od 1987. do 1994. godine te u Bolu na Braču, Gromiljaku, Slavonskom Brodu i kao odgovorna sestra u Prozoru od 1999. godine. Sestra Edita je zabilježila: «Zahvalna sam dragom Bogu da sam rođena u dobroj kršćanskoj obitelji. U našoj se kući svake večeri molila krunica. Otac je radio i nije bio stalno kod kuće, ali smo imali dobrog djeda koji nas je uz majku odgajao po Božjim zapovjedima. Ima nas jedanaestero djece, sedam braće i četiri sestre, još jedna moja sestra je časna sestra u našoj Družbi.»[27]

 

2. S. M. ANĐELINA (ANĐELINA) PERIĆ

 

Rođena je 23. listopada 1960. u Skoplju u obitelji Jakova i Jane r. Pašalić. Osnovnu je školu pohađala u Letnici, a studij, tijekom redovničke formacije, završila je na Katehetskom institutu. U družbu je stupila 20. kolovoza 1976. godine, a u novicijat 14. kolovoza 1978. Prve je zavjete položila 15. kolovoza 1980. godine u Sarajevu, a doživotne 15. kolovoza 1986. u Zagrebu, u samostanu u Kraljevcu. Služi se portugalskim jezikom. Djelovala je kao katehistica na Marindvoru u Sarajevu, Domaćinovićima, u Letnici od 1981. do 1989. godine te u Bosanskom Brodu do 1992. godine. Tada je otišla u Portugal i učila portugalski jezik. Poslije toga djelovala je u kući Vrhbosanske nadbiskupije te u Lugu-Brankovićima. Od 1998. godine djeluje kao katehistica u Voćinu, kamo su zbog ratnih neprilika preselili Hrvati iz Letnice i okolnih sela. Sestra Anđelina je zabilježila: «Rođena sam u brojnoj obitelji u kojoj ima jedanaestero djece. Imam sedam braće i četiri sestre od kojih je još jedna redovnica Služavka Malog Isusa s. M. Edita Perić. Sretna sam u svom redovničkom zvanju i molim Gospodina za svetu ustrajnost.»[28]

 

3. S. M. PETRA (PETRA) ANDREIĆ

 

Rođena je 6. lipnja 1964. godine u Letnici, u obitelji Josipa i Stane r. Jaković. Osnovnu je školu pohađala u Letnici i Sarajevu. U družbu je stupila 29. kolovoza 1979. godine u Sarajevu, a nakon završenog novicijata položila je prve zavjete 15. kolovoza 1984. godine u Čardaku u samostanu Dolorosa. Doživotne je zavjete položila 15. kolovoza 1991. također u Čardaku. Završila je studij na Katehetskom institutu i tečaj kuharstva i šivanja. Djelovala je u svojim sestarskim zajednicama u kuhinji, njegovala je bolesnike te bila odgovorna sestra u Sarajevu, Čardaku, onda opet u Sarajevu, u Florennesu, u Lugu-Brankovićima, opet u Sarajevu u sestarskoj kući «Egipat», Prozoru te od 1999. godine ponovno u Sarajevu u nadbiskupskom dvoru. Sestra Petra kaže o sebi: «Potječem iz katoličke obitelji. Moji roditelji imali su osmero djece od kojih je živih sedmero. Poslije šestog razreda odlazim u samostan, a osmoljetku sam završila u Sarajevu. Zahvalna sam Bogu na svim darovima koje mi je udijelio kroz moj redovnički život.»[29]

 

4. S. M. TEREZA (TEREZA) DOKIĆ

 

Rođena je 31. listopada 1964. godine u Šašarama, u Župi Letnica, u obitelji Ljuša Dokića i Roze r. Jaković. Osnovnu je školu pohađala u Letnici, a tijekom redovničke formacije završila je studij na Katehetskom institutu i na Institutu duhovnosti. U družbu je ušla 18. rujna 1980. godine. Novicijat je započela 14. kolovoza 1983. u Sarajevu, a prve je zavjete položila 15. kolovoza 1985. godine također u Sarajevu. Doživotne je zavjete položila 15. kolovoza 1991. godine u Čardaku u samostanu Dolorosa. Djelovala je u Sarajevu, u Letnici od 1990. do 1993. godine te u Bolu na Braču, u Zagrebu na Črešnjevcu, u nadbiskupskom dvoru u Sarajevu i od 1999. godine u Gromiljaku. Školuje se i radi u kuhinji, radi u praonici rublja, njeguje bolesnike, radi kao katehistica, obavlja kućne poslove i naposljetku djeluje kao katehistica.[30]

 

 

5. S. M. RAFAELA (OLGICA) IVIĆ

 

Rođena je 22. veljače 1982. godine u obitelji Ive i Božane r. Simonović u Skoplju, a krštena u Letnici u Župi Uznesenja Marijina. Osnovnu je školu započela u Letnici. O svomu životopisu sama je zabilježila: «Početkom rata (1991–1995) doselili smo u Hrvatsku u Velike Bastaje gdje sam završila osnovnu školu. Nakon završene osnovne škole odlučila sam poći u samostan. U Družbu sestara Služavki Malog Isusa primljena sam 3. studenoga 1996. godine. Za vrijeme pripravništva u samostanu Nadbiskupa Stadlera u Slavonskom Brodu pohađala sam srednju obrtničku školu. U postulat sam primljena 14. siječnja 1999. godine. Vrijeme priprave za novicijat provela sam u našem samostanu “Egipat” u Sarajevu. Iste sam godine 14. kolovoza započela novicijat u Gromiljaku, gdje sam 15. kolovoza 2001. godine položila i prve zavjete. Nakon novicijata dodijeljena mi je dužnost odgoja djece u vrtiću “Srce” u samostanu “Egipat” u Sarajevu.»[31]

 

b) Družba sestara Bezgrešnog Začeća III. reda Sv. Franje

 

U XV. stoljeću u predgrađu Dubrovnika po imenu Danče bio je lazaret za oboljele od kuge. Da žrtve kuge ne budu pokopane bez svećenika, dubrovački Senat 5. prosinca 1457. godine zaključuje da se na tom mjestu ustanovi groblje s malim svetištem i kućicom, potpuno odijeljeno od ostalih građana, za svećenika koji će ukapati one što umiru od kuge.

 

Sto godina kasnije, kada na Dančama više nije bilo lazareta, čuvanje svetišta i groblja povjereno je trećoretkinjama Sv. Franje koje su željele živjeti savršenijim životom. Reorganizirane su 1925. godine. Sestre su dobile odobrenje svojih pravila od generala Franjevačkog reda i Biskupskog ordinarijata te uzele ime «Družba sestara Bezgrešnog Začeća III. Reda sv. Frane». Družba se pomalo širila baveći se odgajanjem djece i mladeži. Danas je njezina zadaća njegovati bolesnike i starce u bolnicama i svojim kućama te pomagati u pastoralnom radu na župama. Godine 1974. Družba je imala 68 sestara, 3 novakinje i 6 kandidatica.[32]

 

6. S. ANA JOSKIĆ

 

Rođena je 23. srpnja 1978. godine u Gnjilanima u deveteročlanoj obitelji Ivana Joskića i Nede rođene Gegić. Osnovnu školu do 5. razreda pahađala je u Letnici, a nakon toga se s obitelji seli u Bastaje u Hrvatsku. Šesti, sedmi i osmi razred završila je u Đulovcu. Srednju školu za turističko-hotelijerskog komercijalista završila je u Dubrovniku. U studenome 1995. ulazi u Družbu sestara franjevki Bezgrešnog Začeća u Dubrovniku. U novicijat je stupila 1. rujna 2001. godine također u Dobrovniku, u samostanu na Dančama. U istom je samostanu položila i prve redovničke zavjete 1. rujna 2002. godine te doživotne 24. kolovoza 2008. godine. Od 2002. do 2007. godine bila je kuharica na Dančama, a nakon toga odlazi u Zagreb te radi u dječjem vrtiću Sv. Franje u Zagrebu.

 

Sestra Ana piše: «Odgojena sam u brojnoj obitelji i sretna sam što mogu reći Bogu hvala za moje roditelje. Tata je radio u Austriji pa nam je mama bila sve, a pogotovo meni kao najmlađoj. Sve što jesam i imam dar je Božji i mojih vjeroučitelja od Letnice do Dubrovnika. Pamtim one lijepe dane djetinjstva kad me je mama budila. Na sv. misu rado sam išla i po kiši a i po snijegu. Voljela sam započeti dan molitvom pred Gospinim kipom.»[33]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

V. DJELOVANJE ČASNIH SESTARA U LETNICI

 

1. Milosrdne sestre Sv. Vinka Paulskog iz matične kuće u Parizu

 

Družbu kćeri kršćanskog milosrđa ustanovili su 29. studenoga 1633. godine u Parizu Sv. Vinko Paulski i Sv. Ludovika de Marillac. Cilj članica ove družbe je ljubiti Krista i njemu služiti u siromasima tjelesnim i duhovnim dobrim djelima. Crkva je družbu priznala i potvrdila 1655. godine. Vodstvo družbe je pod vrhovnim predstojnikom Misionarske družbe (lazarista). Preko Graza u Austriji došle su te sestre (usmiljenke) 1843. godine u Maribor, a 1852. u Ljubljanu. Samostalnu Jugoslavensku provinciju dobile su 1919. godine.

 

Nastojanjem biskupa Gnidovca došle su u Letnicu 21. studenoga 1935. godine. Prve sestre koje su određene za Letnicu bile su Slovenke – s. Gabrijela Kozmus i s. Pirmina Valenko. U Letnicu ih je dovela sestra vizitatorica. U Beogradu se sestri vizitatorici pridružila s. Teofila Jamnik. Tada putovanje do Letnice nije bilo jednostavno. Sestra Teofila Jamnik pridružila se putnicama za slučaj da iz Skoplja nije mogla doći s. Gabrijela Kozmus. U Skoplju su sestre naišle na Antuna Kordina, župnika u Letnici. Budući da je s. Gabrijela Kozmus bila spriječena službom pa nije mogla odmah poći, vizitatorica s. Vincencija Kaplja je na njezinu dužnost postavila sestru Teofilu Jamnik, a sestra Gabrijela se pripremila za put u Letnicu. Sestrama se na putovanju pridružio župnik Kordin. Iz Skolja su došli vlakom do Uroševca, a tada su nastavili putovanje kolima prema Letnici. Letničani su se radovali dolasku sestara. U tri sata zvonila su crkvena zvona kao na velike blagdane. U četiri sata pjevane su Litanije Majke Božje i podijeljen je blagoslov s Presvetim.

 

Sestre su za stanovanje dobile crkvenu kuću s tri sobe u kojoj je bila i zdravstvena stanica. Sestra vizitatorica uredila im je kuću u potpunosti. Nije bilo stvari koja nije prošla kroz njezine ruke. Sestra Pirmina je preuzela podučavanje djece. Imala ih je više od stotinu. Vjeronaučna se poduka držala svake nedjelje. Sestra Gabrijela radila je u ambulanti koja je uvijek bila puna bolesnika. Sada su u ambulantu dolazile i muslimanke iz okolnih sela, jer im ranije ni u najtežoj bolesti nije bilo dopušteno odlaziti k liječniku. Sestre su preuzele čišćenje i ukrašavanje crkve te su pomagale u obradi župnoga vrta. Hranu su dobivale iz župnoga dvora. Kuhao je crkveni sluga. Ono što je skuhao za župnika donosio je i sestrama, i to jedanput za cijeli dan. Jelovnik se sastojao uglavnom od krumpira i graha, a u neposne dana bilo je i nešto mesa. Sestra Gregorija Korbar, kućna nadstojnica u Kikindi, za blagdane bi im poslala nešto hrane.[34]

 

Sestre u Letnici na Kosovu, koje je 1941. godine pripalo Albaniji, radile su za bolesne i siromašne pomažući im kako su mogle, ne gledajući na njihovu narodnost i vjeru. U svima su gledale braću i sestre u Kristu. Godine 1943. u Letnicu je došla s. Hugolina Štrus iz Skoplja i tu ostala do 1946. godine, kada je opet premještena u Skoplje.

 

U nekoliko sela koja su tri sata hoda udaljena od Letnice pojavila se 1943. godine epidemija tifusa. Jedan je musliman došao po sestru Gregoriju Korbar, kućnu nadstojnicu u Letnici, i zamolio ju da pođe liječiti teško oboljele. Odazvala se te je u tim selima ostala tri tjedna. Stanovala je u nekoj kolibi koja je bila tako malena da se u njoj jedva mogla okrenuti. Nedjeljom je dolazila u Letnicu da se presvuče i pripremi hranu za svoje bolesnike. Epidemija je zahvatila i Stublu. Tu je sestra Gregorija pronašla veću kuću i u nju smjestila svoje bolesnike u muški i ženski odjeljak. Prije nego bi pošla na počinak, koji je mnogo puta morala prekinuti, još bi jednaput pohodila svoje bolesnike. Osim stublanskog župnika i jedne djevojčice svi su bolesnici ozdravili. Novine su u više navrata pisale o s. Gregoriji i hvalile njezinu dobrotu i požrtvovnost. Dodijeljena joj je tada nagradu od 75.000 dinara, koju nikada nije primila «jer je ravnatelj banke pobjegao». Neprestano čuvanje i njegovanje bolesnika iscrpilo je njezine snage. Pomanjkanje osnovne higijene pripomoglo je da je na koncu i sama oboljela od tifusa. Tada se nastanila u jednoj kućici, koja je bila u vlasništvu nekog hodočasnika iz Janjeva, pokraj crkve Gospe Letničke. Zaključala je vrata na kućici i zahtijevala do joj sestre dodaju hranu kroz prozor jer se bojala da se još koja sestra ne zarazi tifusom. Budući da se njezinih uputa nije pridržavala, sestra Venčeslava Praprotnik je za osam dana oboljela i zamalo umrla. Kasnije se doznalo da se Bogu ponudila kao žrtva umjesto s. Gregorije.

 

Sestra Gregorija Korbar dobivala je injekcije posljedica kojih su bili gnojni mjehurići. Sama si je «prerezala» te gnojne mjehuriće i za tri je mjeseca bila zdrava. Možda po zagovoru sluge

Božjega biskupa Gnidovca, ali je ozdravila i zato što su se Letničani za nju jako molili. Njezine su susestre u letničkom Marijinu svetištu obavile nekoliko devetnica za njezino ozdravljenje.

 

Milosrdne su sestre 23. siječnja 1948. godine dobile odluku da se moraju iseliti iz kuće u kojoj su bile smještene jer je «općina tu kuću trebala za svoje službenike». Sestre su svoje pokućstvo i skromnu prtljagu cijele jedne noći prenosile u trošnu kućicu uz potok. Kada su rano ujutro završile s preseljenjem, zapjevale su «Tebe Boga hvalimo» kako bi Bogu pokazale da s veseljem primaju na sebe novo trpljenje te su tako napustile svoju prvu kućicu.

 

Odlukom da se sestrama oduzme kuća Općina je zapravo htjela otjerati sestre iz Letnice, a kada to nije postigla, tužila ih je sudu. Suci nisu znali što da rade, pa su pitali tužitelje, a jedan je među njima odgovorio da mu «pruža zadovoljstvo da sestri nadstojnici (s. Gregorija Korbar op. a.), zavrne vratom, pa će se ostale sestre razbježati». I to je bio sve. Sestre u i dalje u Letnici vršile djela milosrđa. Pa i taj koji je htio ubiti sestru Gregoriju svrstao se u red bolesnika. Sjekirom se posjekao po koljenu i dobio otrovanje. Od smrti ga je spasila s. Gregorija. No zaboravio je tu dobrotu, pa ga je Bog opet opomenuo. Njegova se sestra nabola na vile. I opet je s. Gregorija riješila problem. Od tada se više nije usudio «rovariti protiv sestara».[35]

 

Milosrdne su sestre u Letnici stanovale u gotovo ruševnoj kolibi koja je počela ugrožavati njihovo zdravlje. Zato su se s dopuštenjem počele brinuti za odgovarajuće zemljište na kojem bi sagradile novu kuću. Za to je čuo neki čovjek koji je došao posjetiti Letnicu. Došao je k sestrama i ponudio im prikladno zemljište – vrt koji je graničio sa župnom zemljom. Sestre su ponudu prihvatile s veseljem i kupile taj vrt.

 

Tadašnji letnički župnik dr. Emanuel Krajinović je u suglasnosti s časnim sestrama razdijelio vrta. Tako je nešto župnoga posjeda pripalo sestrama, pa su one taj dio župniku isplatile.

 

Potom su sestre u Općinu odnijele pismenu molbu za dobivanje građevinske dozvole, na koju nisu dugo čekale. Temeljni kamen za novu kuću blagoslovljen je 24. svibnja 1955. godine. Glavnu je brigu oko gradnje kuće preuzela sestra Silva Sedevčič, nadstojnica sestarske zajednice u Domu Sv. Marte u Skoplju.

 

Sestra je Silva dolazila u Letnicu svakih četrnaest dana. Uvečer bi iz Skoplja doputovala vlakom do Uroševca i tu bi čekala ujutro do sedam sati te se jutarnjim autobusom dovezla do Kosovske Vitine. Odatle se do Letnice išlo tri sata pješice. Nije zabilježeno kako je sestra putovala. Možda ju je tko povezao na kolima. Tada još nije bilo autobusa od Vitine do Letnice. U Uroševcu je tada bio župnikom Andrej Tumpej, lazarist, a kod njega je bila domaćica njegova rođena sestra, redovnica s. Smaragda. Vjerojatno je s. Silva u Uroševcu čekala autobus u župnom dvoru.

 

Oko polovice srpnja 1956. godine sestarska je kuća u Letnici bila spremna za useljenje. Sestre su s velikom radošću svoje stvari prenijele u novu kuću. Župnik je dao porušiti staru kuću čim su sestre iz nje iselile.

 

Letnica je 10. kolovoza 1956. godine doživjela veliko veselje: pohodio ju je skopski biskup dr. Smiljan Čekada. Došao je da zajedno s vjernicima slavi blagdan Velike Gospe i da podijeli djeci sakrament potvrde. Tada se krizmalo 160 djece. S biskupom je istim vlakom doputovao vizitator otaca lazarista France Jereb, vizitatorica s. Danijela Nagode i više drugih sestara. Vizitator Jereb i sestre došli su u Letnicu radi blagoslova nove sestarske kuće.

 

Gosti su pozdravljeni zvonjavom crkvenih zvona. Pred crkvom su se okupili svećenici da pozdrave biskupa. Posljednji dio puta biskup je jahao na bijelom konju, a vizitator lazarista je pokraj njega išao pješice. Iza njih je išla sestra vizitatorica sa sestrama.

 

Dok se biskup pozdravljao sa svećenicima, sestre su otišle u novu sestarsku kuću i pregledale ju. Učinila im se kao kakva vila. Sestre su se ponosile svojom novom kućom koju su nazvale Rozalijin dom. Tako se nekada zvao dom sestre Rozalije Rendu u pariškom predgrađu koji je služio kao svratište svima kojima je bila potrebna duhovna ili tjelesna pomoć. Kuća ima prizemlje u kojem su smještene čekaonice za bolesnike i dvije sobe za goste te higijenske prostorije. Na prvom su katu kuhinja s verandom, blagovaonica i sestarske spavaonice te higijenske prostorije. Dolje su bile još dvije prostorije – praonica i kupaonica. Na kraju vrta sestre su imale gospodarsko dvorište i štalu za jednu kravu. Tu je bila i ograda za kokoši.

 

Budući da je ravnatelj sestara Žakelj bio spriječen, vizitator je 14. kolovoza 1956. godine blagoslovio kuću i prostor oko nje. Tada je biskup Čekada sa svećenicima došao u sestarsku kuću. Budući da je to bio dan uoči Velike Gospe, oko crkve se okupilo puno naroda. Došli su i Romi te se utaborili u župnom vrtu. Cijeli su dan i noć pred sestarskom kućom svirali svoje violine.

 

Na Veliku Gospu održana je procesija s Gospinim kipom koji su nosili svećenici. Bilo je to prvi put da procesija prolazi pokraj sestarske kuće. Kad su se s Marijinim kipom vraćali u crkvu, svećenici su se morali zaustaviti i pričekati jer se oko njega okupilo mnoštvo hodočasnika, a svatko ga je od njih želio dotaknuti.

 

U novoj je kući sada bilo mjesta za više sestara. Među sestrama koje su došle u Letnicu bila je i sestra Arkadija Zupančič koja je umjesto sestre Gregorije Korbar preuzela vodstvo sestarske zajednice.

 

U to su vrijeme dvije sestre radile i stanovale u župnom dvoru jer je župnik dr. Emanuel Krajinović molio poglavare da mu dodijele sestre. Sestre su pravno pripadale zajednici u Rozalijinu domu. Njihova je želja bila da se u župnu crkvu postavi kip Sv. Vinka Paulskog. Svoju su želju priopćile župniku, dok svojim susestrama u Rozalijinu domu nisu ništa govorile želeći ih iznenaditi. Župnik Krajinović je pristao. Pisao je u Beograd na Čukaricu i priopćio želju sestara. Na Čukarici su priredili kip Sv. Vinka i željeznicom ga poslali do Uroševca.

 

Sestre su u Uroševac poslale nekog Paška da doveze kip u Letnicu. Kip je bio težak 40 kg. Paško je molio vozače da mu dovezu kip do Vitine, ali oni nisu htjeli, jer su mislili da je u kipu mrtvac. Konačno se jedan vozač, koji je bio određen za vožnju do Gnjilana, smilovao i dovezao kip do sela Klokot. Tu ga je Paško morao podići na rame dok mu se nije smilovao neki drugi vozač koji ga je dovezao do Vitine, gdje je kip stavio na konja i stigao u Letnicu noću oko 11 sati.

 

Sestre su već pripremile sve potrebno za postavljanje kipa – stalak i ruže pred njim. Župnik i njegov brat pomogli su sestrama postaviti kip na stalak. Ujutro su se sestre iz Rozalijina doma začudile kada su u crkvi ugledale tako lijepo ukrašen kip Sv. Vinka. Toga se ljeta (19. srpnja 1960. godine) slavio blagdan Sv. Vinka svečano kao nikada do tada.[36] Milosrdne sestre Sv. Vinka Paulskog svoje su djelovanje u Letnici završile 9. travnja 2002. godine.

 

2. Sestre Služavke Malog Isusa

 

Družbu sestara Služavki Maloga Isusa utemeljio je u Sarajavu dr. Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup, 24. listopada 1890. godine. Družba je od Svete Stolice prvo odobrenje dobila 2. listopada 1906. godine, a drugo i konačno 25. travnja 1912. godine. Družba je napose posvećena Malom Isusu. Svrha joj je da uz nastojanje oko vlastita posvećenja sudjeluje u životu Crkve služeći Krista i siromašnoj djeci, starima i nemoćnima na različite načine te da karitativno djeluje i pomaže širenje Kristova kraljevstva, uključujući rad na župama i misijskim područjima. Prvotna zamisao nadbiskupa utemeljitelja bila je da sestre nose civilno odijelo; kasnije 1895. godine dao im je redovničko odijelo koje je 1969. pojednostavnjeno. Iz prve svoje kuće u Sarajevu (Ulica Mjedenica), pretijesne za velik broj siročadi i starica, sestre su se preselile u kuću na Bjelavama, koja im je postala matičnom, na dan Sv. Rafaela Arkanđela 1897. godine te joj dale ime Betlehem. Poslije Drugoga svjetskog rata, u novim prilikama, izgubivši matičnu kuću i sve filijalne kuće u Bosni, družba je preorijentirala svoj rad i preselila rezidenciju u Zagreb. Godine 1949. družba je poslala svoje članice izvan granica zemlje: u Belgiju, a kasnije u Njemačku, Francusku, Italiju i Kanadu. Posebni Kapitul Družbe godine 1969. i 1970. posuvremenio je njezina pravila u duhu Drugoga vatikanskog koncila i razdijelio ju na tri provincije: Zagrebačku, Splitsku i Sarajevsku.[37]

 

Služavke Malog Isusa došle su u Skopsko-prizrensku biskupiju na molbu skopskog biskupa dr. Smiljana Čekade. Još od 1946. godine s kraćim prekidima djeluju u Letnici. Sestre imaju svoju kuću u kojoj žive i blagotvorno djeluju pomažući u župnim poslovima, podučavaju vjeronauk i vode crkveno pjevanje. U zajednici žive četiri sestre. Zbog velikog siromaštva župljana i okolnog stanovništva, zapažena je sestarska zauzetost i u župnom Caritasu.[38]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

VI. STANOVNIŠTVO

 

U Gornjoj Moravi na sjevernoj padini planine Skopske Crne gore, u izvorišnom dijelu rijeke Letnice, leže četiri sela čije je stanovništvo katoličke vjere, a materinski jezik hrvatski. Župu Crnu Goru ili Letnicu sačinjavaju četiri sela: Letnica, Šašare, Vrnez i Vrnaokolo.

 

U Letnici, kako smo već vidjeli, ima spomenika koji svjedoče da je u župi bilo katolika još u XVI. stoljeću. U drugoj polovici XIX. stoljeća pronađene su dvije kamene ploče iz 1511. i 1600. godine, o kojima smo također već govorili. Ivan Jastrebov, tadašnji ruski konzul u Prizrenu, pretpostavljao je, na temelju sličnosti odnosno istovjetnosti prezimena Mare Vickove čije se ime nalazi na jednoj ploči te jedne suvremene obitelji u Dubrovniku (Vicković), da su te ploče tragovi neke stare dubrovačke kolonije. U vrijeme Jastrebovljeva obilaska prva je ploča bila pred oltarom, a druga s desne strane crkve. U vrijeme obilaska Atanasija Uroševića 1924. godine prva je ploča bila uzidana iznad glavnih crkvenih vrata. Po riječima «Venerabilis Joahnis Lole ossa» kao da je prva ploča označavala grob nekog svećenika, svakako zaslužne osobe. U vrijeme svoga prvog obilaska Letnice Atanasije Urošević je u crkvenom dvorištu našao još jednu ploču čiji natpis potvrđuje Jastrebovljevu pretpostavku. Vrijeme je jako nagrizlo natpis na toj ploči tako da se jedva čitalo: HIC NICOLAUS IACIT PATRIZIUS RAGUSINUS (Ovdje leži Nikola, dubrovački patricij, op. a.). Nažalost, na tom spomeniku nije bilo datuma ili ga je vrijeme uništilo, pa nije poznato iz kojega je stoljeća i iz koje godine.

 

U popisu dužnika Dubrovčanina, trgovca u Novom Brdu, Mihaela Lukarevića iz doba srpske despotovine spominje se samo selo Šašare, koje se navodi kao Sasarovich, Cholo Sesarovich, Sesarovih Cholo de Negimonti. Po dodatku kolo (Cholo) uz osobno ime vidi se da se tu obavljao rudarski posao, jer ta riječ «kolo» označava napravu na vodeni pogon kojom se ruda drobila i topila. Pokraj rijeke Letnice ima tragova tih «kola» ili samolijeva u gomilama legure, u čijim se komadićima nađe i neizljevenog srebra. Selo Vrnaokolo i sad nosi taj dodatak «kolo», a iz imena sela Šašara s vremenom je otpao.

 

Stanovništvo te župe iz dinarskih je krajeva. Jedino bi stanovnici Letnice i Šašara mogli potjecati od tih rudara iz prve polovice XV. stoljeća. Predaja im je slaba. Znaju samo da su iz Dalmacije. Prezimena rodova u Letnici su ova: Bekić, Tomić, Šilar, Marković i Đokić, a prezimena rodova u Šašarama: Božić, Rajić, Gejić, Grgić i Džavić.

 

Sela Vrnaokolo i Vrnez kao da su, prema narodnoj predaji, opustjela zbog austro-turskih ratova krajem XVII. stoljeća ili zbog kuge koja je u tom kraju vladala 1671. godine. Sadašnji rodovi i jednoga i drugog sela kažu da su doseljeni iz Bosne. Prezimena rodova u Vrnavokolu su ova: Vrnavić, Čović i Muzić, a u Vrnezu: Tašić, Krljuk i Bošnjak.

 

Kao i stanovništvo Janjeva u Kosovskoj kotlini, tako se i katoličko stanovništvo hrvatskoga jezika u toj župi u Gornjoj Moravi deklarira po narodnosti hrvatskim.[39]

 

Među najstarijim doseljenicima u Gornjoj Moravi bili su oni katolici koji su doseljavali iz Dalmacije i Bosne. Sudeći prema imenu sela Šašara, čini se da je tu bilo i Sasa, to prije što oko njihovih sela ima rudarskih tragova, kako je već rečeno, u dolini rijeke Letnice, a o tomu svjedoči i mjestopis Suvi rad na hataru sela Šašara, što bi možda odgovaralo sadašnjem rudarskom nazivu površinski kop. Da je tu bilo rudarstva vidi se iz toga što je selo u prvoj polovici XV. stoljeća imalo i dodatak «kolo», odnosno zvalo se Šašarević Kolo (Sesarovich Cholo), a jedanput stoji i da je iz Crne Gore, kako se tada, pa i sada službeno – u narodu izvan Gornje Morave – zove ova katolička Župa Letnica. U njoj sada dodatak «kolo» ima samo selo Vrnaokolo.

 

Najraniji spomen župe potječe iz prve polovice XV. stoljeća, kada se iz sela Šašara (tada Šašarević Kolo) spominju neki dužnici u popisu već spomenutog Dubrovčanina Mihaela Lukarevića, trgovca u Novom Brdu. Letničani, pa i Šašarani kažu da im župa potječe iz ranog turskog doba, međutim iz pisanih podataka vidimo da je ona postojala nešto ranije. Vidi se to uostalom i po rudarskim tragovima.

 

Najstariji albanski rodovi u tom kraju su oni koji su oko 1930. godine znali nabrojati osam pojaseva, što bi značilo, računajući po 30 godina na pojas, da bi se njihovo doseljenje moglo vezati uz 1690. godinu, tj. za vrijeme prve srpske seobe u Ugarsku.

 

Neki od njih dolazili su kao muslimani, a neki kao katolici, od kojih su neki prešli na islam. Na islam su prelazili da ih Turci ne bi iselilie sa zemljišta na kojem su se naselili, a poslije su stariji doseljenici savjetovali novije doseljenike da prijeđu na islam jer naseljene kršćane, bez organiziranog naseljavanja od strane turske vlasti, turci mogu uzeti za svoje kmetove ili ih raseliti.

 

Kako se planina Skopska Crna gora pruža južnom stranom Gornje Morave, to su se Albanci kao gorštaci pri doseljavanju najradije prihvatili planine i sa sjeverne površine Skopske Crne gore gotovo potpuno potisnuli Srbe. Planina ih je privlačila zbog stočarstva, zbog ugodnije klime i zbog slobodnijeg života. Navode se u dokumentima različiti razlozi doseljavanja Albanaca u ove krajeve, a glavni je razlog u uvjetima stvorenim u austro-turskim ratovima krajem XVIII. i u prvoj polovici XVIII. stoljeća, kada su na razrijeđenim naseljima potekle dugotrajne migracijske struje.[40]

 

Župa je 1818. godine imala 549, a 1842. godine 676 katoličkih duša.[41] Prema Kanonskoj vizitaciji biskupa Urbana Bogdanovića iz 1846. godine župa obuhvaća sela Letnicu, «Vrnezkolo, Vrnaokolo i Šašare». U župi ima 130 katoličkih obitelji i 760 duša. Na njezinu su području dvije muslimanske kuće. Osim tih sela župi pripadaju Stubla, Binač, Loskobar, Karadak, Dunavo i Stanci. U njima živi 150 albanskih obitelji potajnih katolika.[42]

 

Iz izvješća istoga biskupa od 1853. godine doznajemo da na podučju župe tada ima 107 katoličkih obitelji i 1 060 duša, te nešto muslimanskih i pravoslavnih kuća. Te je godine u župi bilo još 30 obitelji potajnih katolika «koji se žele očitovati javnima i koji će to učiniti kada se to Bogu svidi i kada se za to otvori put».[43]

 

Polovicom XIX. stoljeća (1858) Župa Letnica imala je, u svom hrvatskom dijelu, 76 hrvatskih kuća i to: u Šašarama 40, u Letnici 20, u Vrnavokolu 10, a u Vrnezu samo 6 kuća. Broj kuća u tim selima bio je 1929. godine mnogo veći. Udvostručio se samo u Letnici u kojoj je tada bilo 38 kuća, skoro se utrostručio u Šašarama koje su tada imale 110 kuća. U Vrnavokolu je broj od 63 kuće bio šest puta veći, a u Vrnezu se broj kuća uvećao sedam puta, jer je spomenute 1929. godine u tom selu bila 41 kuća.

 

Mali broj kuća u tim selima 1858. godine, koje bi mogle zajedno imati oko 400 duša kao u vrijeme fra Bernardina 1671. godine, pokazuje da razvoj tih sela od 1671. do 1858. godine nije bio normalan, štoviše, da je njihov život prekidan. Samo Letnica i Šašare možda bi svojom starošću dopirale do polovice XV. stoljeća. Inače prema starosti rodova, Vrnaokolo ima oko 240, a Vrnez oko 210 godina. Čini se da su kugom 1671. godine neka sela, kao Vrnez ili Vrnaokolo, bila potpuno opustošena ili su se raselila prilikom povlačenja austrijske vojske iz tih krajeva 1690. godine. Kasnije su naseljena novim katoličkim doseljenicima.[44]

 

Godine 1865, u vrijeme kanonske vizitacije nadbiskupa Bucciarellija, na području cijele Župe Letnica bilo je 1 138 katoličkih duša[45], a prema bilješkama istoga nadbiskupa, na području je župe 1872. godine bilo 1 250 katoličkih duša.[46]

 

Katolički stanovnici Župe Letnica razlikuju se prama materinskom jeziku. Stanovnici Letnice, Šašara, Vrneza i Vrnavokola govore hrvatskim jezikom, i to kosovskim dijalektom, a tim jezikom govore i stanovnici katoličkih kuća u Binču koji su se doselili iz Šašara i Vrnavokola. Ostalo katoličko stanovništvo u Binču, zatim svi stanovnici Stuble, Dunava i nekoliko kuća u zaselku Terzije govore albanskim jezikom.

 

Prema već spomenutoj predaji, letničko je stanovništvo iz Dalmacije. Prezimena rodova u Letnici 1929. godina bila su ova: Đekići, Tomići, Šilari, Markovići i Đokići. I još dobar dio stanovništva hrvatskoga jezika u toj župi potječe iz dinarskih krajeva. Stanovništvo Vrneza i Vrnavokola je prema predaji iz Bosne. Jedan rod u Vrnezu ima prezime Bošnjak.

 

Prezimena rodova u Vrnezu su ova: Tašić, Krljug i Bošnjak, a u Vrnavokolu: Vrnavić, Čović i Muzić. Samo u Šašarama su nejasni i podrijetlo i starina stanovništva. Prezimena rodova u Šašarama su ova: Božić, Rajić, Gejić, Grlić i Džavić.

 

Rekli smo da su neki katolici Hrvati svojevremeno preseljeni iz Šašara i Vrnavokola u Binač. Iz Šašara je prezime Šašarac, a doselili su se u Binač prije otprilike 142 godine, a iz Vrnavokola su Lukići i Balabani doseljni u Binač oko 1895. godine.

 

Katolici Župe Letnica koji govore albanskim jezikom su pravi, rođeni Albanci. Stubljani su iz fisa Gashi, a preci su im se doselili iz Topojane. U Stubli nalazimo ova prezimena, pisana u posrbljenom obliku: Koljić, Isenović, Ramović i Demović. Binački su Albanci iz fisa Sopi. Preci su im se doselili iz sjeverne Albanije, a prezimena katoličkih Albanaca, pisana također u posrbljenom obliku, odnosno prezimena albanskih rodova u Binču su ova: Dodić, Simonović, Nujić i Kurtović. U Terzijama živi samo albanski rod Tomovit iz fisa Berishe, doseljen iz sjeverne Albanije zajedno s islamiziranim rodom Jakupovit u istom zaselku.[47]

 

Zbog ratnih zbivanja u bivšoj državi Jugoslaviji od 1991. do 1995. godine došlo je do preseljevanja stanovništva s Kosova u Hrvatsku. Voćinski župnik zabilježio je u Župnoj spomenici Župe Voćin dolazak Letničana u to mjesto: «Bila je večer pod kraj veljače 1992. godine. Vratio sam se s nastave u Osnovnoj školi na župni dvor u Podravskoj Slatini. Časna sestra Kristina dočekala me riječima: “Evo vam vaših budućih župljana u autobusu ispred Općine.” Uzvratio sam: “Kakvih župljana sestro Kristino? Gdje?” Pogledao sam kroz prozor župne kuće i vidio grupu ljudi koji su bili izmoreni od putovanja, kako stoje oko autobusa s jednom časnom sestrom. “Odakle su ovi ljudi?” pitao sam sestru Kristinu. A ona mi je odgovorila: “S Kosova, iz Letnice, došli su u Voćin.”»

 

Iz Voćina su stanovnici kao i njihov župnik bili prognani. Ti pridošli ljudi nisu mogli samo tako noću poći u Voćin, jer se u Voćin nisu vraćali ni starosjedioci. Letničani su došli samo s vrećicama u rukama. Bili su smješteni u Hotel Podravinu i u Crveni križ u Podravskoj Slatini. Nakon dva tjedna prve su se obitelji preselile u Voćin u državne stanove na kojima nije bilo ni vrata ni prozora. Sve je veći broj Letničana dolazio u Voćin, a kasnije i u selo Čeralije. U najvećem su se broju doselili u lipnju 1992. godine, najprije u Slatinu, u prihvatni centar Senkovac, a kasnije su se smiještali po selima kada su im u njima osigurani uvjeti za stanovanje.

 

Letničani su rado išli na misu nedjeljom i blagdanima, koja se služila u kapeli na groblju. Ta je kapela bila premalena da primi sve koji su dolazili. Na misu je dolazio sve veći broj ljudi, pa su se liturgijska slavlja morala držati na prostoru ispred škole. Na tom su se mjestu vjernici okupljali na liturgijska slavlja do kasne jeseni.

 

Prve obitelji koje su iz Letnice doselile u Voćin bile su: obitelj pekara Filipa Perića, obitelj Bože Perića, obitelj Bože Jakovića, obitelj Đure Jakovića, obitelj Ivana Nikolića, obitelj Milican i još nekoliko obitelji i mladića koji su stalno dolazili i odlazili.[48]

 

Prema priopćenju Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove, u zagrebačku su zračnu luku 30. listopada 1999. godine sletjela dva zrakoplova Croatia Airlinesa s 288 Hrvata iz Vrnavokola i Letnice na Kosovu. Suradnjom ministarstava, u prvom redu Ministarstva vanjskih poslova koje je imalo zadaću ostvariti kontakte s predstavnicima Međunarodne zajednice na Kosovu i Ministarstva razvitka, useljeništva i obnove, koje je po nalogu hrvatske Vlade organiziralo preseljenje, uspješno je organizirano preseljenje svih Hrvata koji su to željeli s Kosova u Hrvatsku. Ministarstvo razvitka, useljeništva i obnove imalo je zadatak osigurati njihov privremeni smještaj sve do trajnog zbrinjavanja u Lici.

 

U istom se priopćenju ističe da su zbog velike ugroženosti Hrvata na Kosovu i pritisaka tamošnjih ekstremista hrvatski predstavnici Letnice i Vrnavokola poslali pismo 10. rujna 1999. godine predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu u kojem su ga zamolili da im pomogne i omogući preseljenje u Hrvatsku. Svećenici župa Letnice i Vrnaokola– don Nikola Dučkić, don Paško Glasnović i don Nikola Čibarić – istog su dana potpredsjednika Vlade i ministra razvitka, useljeništva i obnove Juru Radića pismom izvijestili o teškom stanju u svojim župama i zamolili ga za pomoć.

 

«Uzimajući u obzir nedavno nasilje nad Hrvatima na Kosovu, hrvatska je Vlada u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i ranijom politikom humanitarne pomoći, te podupirući ljudska prava i slobode, donijela zaključak da se u Hrvatskoj organizira neodgodivi prihvat Hrvata s Kosova. Zaključak je u skladu s ustavnom obvezom hrvatske države da vodi brigu o pripadnicima vlastita naroda koji žive izvan državnih granica. Vlada Republike Hrvatske podupire i one Hrvate koji su odlučili i dalje živjeti u svojim naseljima na Kosovu te će poduzeti odgovarajuće mjere njihove zaštite i skrbi», stoji u priopćenju.

 

Uz to su priopćenje objavljene i tri fotogarfije: prva prikazuje Hrvate s Kosova koji sjede u zrakoplovu, na drugoj se vidi skupina preseljenika, a na trećoj je skupina muškaraca iz spomenutih župa koji na rukama drže kipove Gospe Fatimske i Sv. Franje Asiškoga, nebeskog zaštitnika Župe Vrnaokolo.

 

 

 

VII. ŠTOVANJE MAJKE BOŽJE U LETNICI

 

Opis skopskog nadbiskupa Darija Bucciarellija iz 1872. godine

 

Skopski nadbiskup Dario Bucciarelli u Kanonskoj vizitaciji Župe Letnica iz 1872. godine ostavio je zanimljiv opis štovanja Majke Božje u Letnici:

 

«Dana 14. kolovoza počinje okupljanje naroda sa strane koji dolazi na hodočašće Majci Božjoj koju ovdje zovu Gospa Crnogorska. Pobudno je to vidjeti. Ujutro dolaze neki, bosonogi, da izvrše zavjet u znak zahvale za primljenu milost. Neki dolaze pješice, neki na konju, neki na kolima koja vuku volovi. Dolaze muškarci i žene, stari i mladi koji su cijelu noć putovali, a neki su putovali dva, tri ili četiri dana. Umorni i iznemogli od vrućine. Majke sa svojom malom djecom u naručju koju im je smrt htjela oteti, no one su se s pouzdanjem obratile Gospi Crnogorskoj pa se smrt udaljila od njihove djece. Premda umorne i posustale, samo gledaju prema svetištu i tada izgledaju izmijenjene, vesele, pune radosti i zadovoljstva kao pčela na cvijetu, hrle k svojoj Dobročiniteljici. Čuo sam jednu majku koja se ovako zahvaljivala Mariji, majci milosti: “Zahvaljujem ti jer si mi ponovno darovala ovaj moj dragi porod.” Dok je to govorila, s obje je ruke uzela dijete i podigla ga prema Gospinu kipu. Također sam čuo jednu ženu kako zahvaljuje što se njezin muž vratio živ i zdrav s jednoga dugog i nesigurnog putovanja. S jedne se strane opet čulo kako jedna osoba svim žarom srca zahvaljuje što joj je cijela obitelj spašena od epidemije. Na drugoj strani vide se osobe na koljenima koje se mole s tako živom vjerom i takvim pouzdanjem s kakvim se ni rođeni sin ne obraća svojoj roditeljici. Jednom riječju ovdje se vidi prototip zahvalne i pune pouzdanja djece koja zahvaljuju i mole pomoć od majčinske ljubavi. Poslije podne osmorica svećenika i nadbiskup spremni su da na znak zvona počnu ispovijedati hodočasnike. Svećenici zauzimaju mjesto ili pod kojim drvetom, ili na kakvom kamenu, ili na kakvoj skromnoj stolici. I tako se na otvorenom ispovijeda do Gospina Pozdravljenja. Na ponovni znak zvona prestaje se ispovijedati, ulazi se u crkvu, pjevaju se litanije lauretanske i počinje prva propovijed. Nakon propovijedi hodočasnici odlaze ili pod kakav improvizirani zaklon, ili pod koje sjenovito brdo, ili pod sjenicu načinjenu za tu priliku na livadi uz potok koji teče ispod podnožja malih brežuljaka. U tolikom mnoštvu vlada duboka tišina i samo se vidi jedan tabor pod šatorima.

 

Već u zoru zvono poziva svećenike da pođu na svoja mjesta radi nastavka ispovijedanja i radi služenja misa. Svaki svećenik mora služiti misu u određeno vrijeme i ne smije prekinuti ispovijedanje dok ga ne pozovu na oltar. I tako se služi više misa dok traju ispovijedi. U jedan sat poslije podne služi se pjevana misa, pod kojom se nakon Evanđelja propovijeda. Kad završi, misa svi hodočasnici odlaze na okrjepu na svoja već ranije zauzeta mjesta. Nakon vespera (večernjice) zvono ponovno poziva vjernike na molitvu. Kad se okupe, moli se krunica i litanije te se podijeli blagoslov s Presvetim. Na koncu nadbiskup održi treću propovijed. I tako završava bogoslužje toga dana. Istoga dana, 15. kolovoza, poslušni milosti Božjoj, proglasili su se javnim katolicima tri potajna katolika i zatražili da budu krizmani i to ne nasamu, nego u nazočnosti i muslimana, i pravoslavaca, i pravoslavnih Cigana, te svih katolika okupljenih ovdje u svetištu. Početak štovanja Gospe Crnogorske gubi se u vremenu. Uzrok su toga štovanja i njegova trajnog uslišanja po zagovoru Bl. Dj. Marije, kojoj se utječu ne samo katolici nego i pravoslavci, muslimani, te muslimanski i pravoslavni Cigani u svojim vremenitim potrebama. Toplo joj se preporučuju i budu uslišani. A ni jedan nevjernik, koji se usudio štogod učiniti ili govoriti protiv ovog svetišta, nije ostao nekažnjen. Od više slučajeva koji su se dogodili navodim dva. Neki muslimani u želji da prisvoje zavjetne darove koje su pobožni ljudi donijeli pred Gospin kip odlučili su ih ukrasti. U tome su lako uspjeli jer je kip bio smješten u ostacima srušene crkve pod drvetom. Dogovarajući se, došli su na to mjesto, uzeli nešto malo stvari i kada su se vraćali s plijenom, hvalili su se time što su učinili. Nisu otišli ni jednu milju, već su se počeli svađati. S riječi su prešli na djelo tako da su se međusobno poubijali vatrenim oružjem. Prošle godine došao je u Letnicu jedan musliman u kraj nasuprot kojega je Gospino svetište te čuo kako zvoni zvono. Kao opsjednut počeo je pogrđivati i zvono, i crkvu i Majku Božju, da bi se i sami vragovi uplašili. Doznavši za to, župnik don Petar Dodić otišao je k muslimanu i ukorio ga zbog tih pogrda. Musliman je počeo nijekati svoje pogrđivanje, a kao potvrdu da govori istinu rekao je: “Neka mi vaša Gospa oduzme vid, ako sam ja govorio protiv vaše crkve.” Krivokletnik je osjetio oštar bol u očima da bi se i kamenje nad njim sažalilo. Mislio je, jadnik, da će izgubiti oba oka, ali milosrdna Majka to nije dopustila, pa je oslijepio samo na jedno oko. Što više, taj jadnik se sam optuživao zbog ovoga gubitka i govorio da mu je zdravlje onom drugom oku darovala Gospa Crnogorska. O tomu su pripovijedali i tamošnji muslimani i pravoslavci, puni divljenja i straha.

I ne prođe vrijeme hodočašća, a da Majka Božja ne usliši ne samo u vremenitim nego i u duhovnim potrebama. Mogu se tu vidjeti grješnici koji se iz toga svetišta vraćaju obraćeni, napuštajući put grijeha.»[49]

 

Opis isusovačkog misionara Francesca Genovizzija iz 1900. godine

 

Ime Crna Gora slavno je po svetištu u kojem se štuje čudotvorni kip Marijin, a koje se uzdiže na jednom povišem brijegu, u čijem podnožju protječe riječica Letnica. Kip koji se u njemu štuje ne samo da je glasovit po tomu što vjernici, iz odanosti i poštovanja prema njemu, dolaze sa svih strana te po čudesnim uslišanjima koja su tu postignuta nego također po čudesnom načinu na koji je, prema prastaroj predaji, kip ovamo prenesen. Kip je od drveta i prikazuje Djevicu Majku kako sjedi na prijestolju i kako na lijevoj ruci drži Božansko Dijete. Govori se da je taj slavni kip nekada bio u Skoplju i da je u vrijeme turske provale čudesno prenesen i donesen na jednu liticu brijega što se nalazi na ulazu u dolinu koju oplakuje rijeka Letnica.[50]

 

«Stanovnici sela koje se nalazi preko riječice i koje je po Letnici dobilo ime, vidjevši sveti lik, da ga ne bi ostavili izložena nevremenu, prenijeli su ga u jednu crkvicu, koja nije bila daleko. Ali sutradan su oni vidjeli taj kip ponovno na istoj litici odakle je bio uzet. Sumnjajući da je to učinio netko tko nije želio da kip bude u onoj crkvici, prenijeli su ga drugi i treći puta. I unatoč straže koja je uokolo stajala kako bi osigurala da ljudska ruka ne dotakne taj kip, on je uvijek ujutro bio nađen na istome mjestu na kojem je bio viđen prvi puta. Tada su shvatili da je tako izražena Marijina volja da želi biti čašćena na tom mjestu gdje je počela dijeliti obilna uslišanja svojim štovateljima. Kad se proširio glas o pojavi kipa, potvrđen neizbrojivim čudesima koja su postizali njezini štovatelji, počeli su dolaziti vjernici sa svih strana na ovaj blagoslovljeni brežuljak. Izložen dakle suncu i kišama, snjegovima i smrzavicama ostao je sveti kip kroz četiri stoljeća, ne kažem bez crkve ili kapele koje bi ga zaklonile, nego i bez ikakve nadstrješnice koja bi ga nadkrivala ili kakvog zaklona koji bi ga bar djelomično štitio od lošeg vremena. Katolici iz ove okolice, potlačeni manje-više u svemu, a u tom vremenskom razdoblju izloženi još strašnijim progonima od strane Turaka, nisu mogli ni pomisliti na gradnju makar bijedne kapele svojoj dragoj Gospi, koja se udostojala doći među njih da ih zaštićuje i učvršćuje u teškim kušnjama koje su morali podnijeti radi očuvanja Kristove vjere. Da nije bilo stavljeno pod zaštitu Marijinu, katoličanstvo bi iz tih brda isčezlo, kako je već isčezlo u drugim krajevima Albanije i Kosova. To je općenito mišljenje katolika Crne Gore. A opća suglasnost potvrđena svjedočanstvima osoba dostojnim da im se vjeruje, koje su još bile žive i na veoma svečan način posvjedočile, u tome je da lice čudotvornog lika mijenja ne tako rijetko izgled koji je sada tužan i očajan, sada radostan i nasmiješen, kao predznak nadolazećih nezgoda i njihova prestanka. Napokon je i jedan uzoran svećenik pripovijedao da je jednom, dok je s djecom molio pred svetim likom, vidio kako se malo po malo pomućuje Djevičino lice. O tome je obavijestio župnika, koji mu nije oklijevao potvrditi opće mišljenje o mijenjanju izgleda Marijina lica, koje bi od vremena do vremena uslijedilo, a koje je značilo predznak kakve nevolje ili nesreće, kad bi izgled lica bio tužan. Sutradan su se dvojica, ne znam zbog čega, posvađali pa je jedan od njih ranjen hitcem iz puške. Godine 1888. služio je pontifikalnu misu na oltaru Majke Božje monsinjor Carev, skopski nadbiskup. Na očigled naroda lice Majke Božje promijenilo je izgled i boju. Dok se glas šapatom širio od jednog do drugog, i tako najavljivao žalosno predviđanje, čuo se izvan crkve hitac iz puške, a jedna je žena, pogođena, mrtva pala na zemlju. Kad je pošlo za rukom, na tom mjestu na kojem je vjekovima stajao na otvorenom sveti kip, sagraditi crkvu, taj je kip bio prenesen u župni stan koji je smješten nešto niže od mjesta njegova pojavljivanja. Kad je, dakle, sagrađena crkva, u svečanu prijenosu blagoslovljenog lika, svi koji su u tom obredu sudjelovali, i laici i svećenstvo, mogli su se diviti svetom liku kipa koji se smješkao i zarumenio, i koji je takav ostao nekoliko dana za vrijeme kojih su postignuta mnoga uslišanja. Primijećeno je napokon da to Marijino lice, redovito i ponajviše ozbiljno i blijedo, svaki puta biva radosnije zbog dolaska naroda koji u neke dane tijekom godine dolazi na hodočašće da joj iskažu poštovanje. Prepuštamo drugima, koji to moraju, da o ovim pojavama donesu sud, a mi zadovoljni što to imamo zabilježeno, nastavljamo s našim pripovijedanjem. Među onima koji su izdaleka hodočastili Gospi prije 30 ili 40 godina, sve dok izgradnjom željeznice Skoplje – Solun nije počela opadati cvatuća trgovina, koju su održavala skadarska gospoda s Prizrenom, Đakovicom, Peći itd., svake godine na Veliku Gospu veliki broj Skadrana, putujući na konjima najmanje pet ili šest dana, dolazilo se prostrijeti pred nogama Marijinim radi izvršenja svojih zavjeta. Baš su ovi Skadrani prije pola stoljeća počeli zaštićivati ovaj kip od nevremena, izradivši jedan ormarić u koji je stao cijeli kip, dok poslije nije sama Majka Božja nadahnula monsinjora Darija Bucciarellija, skopskog nadbiskupa, koji joj je 1868. godine sagradio hram s tri lađe kako se i sada vidi. Glavni oltar na kojem je sveti lik izložen štovanju vjernika, smješten je točno na mjestu prvog pojavljivanja kipa, budući da je podignut na istoj litici za koju smo rekli da se na njoj kip pojavio. Otprilike 25 godina kasnije monsinjor Logoreci, koji je bio nasljednik monsinjora Bucciarellija, održao je proslavu svečane krunidbe kipova Majke Božje i Djeteta Isusa, stavljajući na njihove glave krune od punog zlata, koje su začuđujućom vještinom izradili zlatari Albanci u Prizrenu. Ali onaj koji je cijeloj nadbiskupiji dao novi poticaj i oživio pobožnost u tom svetištu, bio je svete uspomene monsinjor Fulgencije Carev, koji je uspio da svake godine na Veliku Gospu cijela nadbiskupija bude u pokretu kako bi vjernici u karavanama dolazili na hodočašće u svetište ili da bar svaka župa pošalje svoje predstavnike. Pobožan, kakav je bio prema Majci Božjoj Crnogorskoj, u dolascima koje su svake godine obavljale po dva ili tri puta pojedine župe nadbiskupije, poticao je i pospješivao svećenstvo i narod da za taj blagdan dođu u svetište, garantirajući im da će on prvi doći. I narod koji je njega poštovao kao kakvog sveca, a i zbog toga što su se svi htjeli kod njega ispovijediti, odazivao se natječući se da ga pronađu. Bog je htio da prošle godine (1899) i mi misionari sudjelujemo u tom hodočašću i slavlju, pa zbog toga sada, jer je to nešto lijepo, želim to bar malo opisati. Na vigiliju oko podneva počele su dolaziti karavane hodočasnika. Neki su bili iz Ferizovića (Uroševca) ili iz Skoplja, neki iz Prizrena ili iz Janjeva, neki iz Đakovice, Tetova, Peći i drugih krajeva, tako da su morali putovati jedan, dva, tri, četiri pa i pet dana da bi došli u svetište. Putujući, svaka bi pojedina župa bila na okupu i putovali su zajedno na kolima koja su vukli volovi. Kočija ili kakvih drugačijih, više udobnijih, kola (osim onih iz Skoplja i Ferizovića) nije bilo, i to još na tako dugu putu, pa je u svakim kolima sjedilo ili bilo šćućureno sa svake strane po 4, 6 ili 8 osoba, koje su često bile sve iz jedne obitelji. A budući da u Crnoj Gori nije bilo gostionice, svatko je i za dolazak i za povratak morao sa sobom ponijeti potrebnu hranu. Kad na određenom mjestu letničke doline, premda su još daleko, opaze svetište, prestaju svi razgovori, čine znak križa i poslije toga pozdravljaju presvetu Majku, započinju krunicu ili druge svete pohvale, svatko na svom hrvatskom ili albanskom jeziku. Što se više približavaju svetom mjestu sve više raste njihovo oduševljenje tako da se vidi radost, čežnja i sveto razdragano veselje, te kako svi upravljaju pogled k svetištu, pa kako poznanici iz mjesta pokazuju prstom one koji ovamo dolaze prvi puta, tako da u mislima gledam dolazak križara u Jeruzalem i ponovno mi se čine istinitim stihovi koje je Torquato Tasso posvetio njima u trećoj strofi trećega pjevanja, gdje kaže:

 

” – Gle Jeruzalem, – ruka uperila,

– Gle Jeruzalem – svakom je vidjeti,

eto iz tisuć grla odjekuje,

– Jeruzalem – svih pozdrav tad se čuje.”

 

Takvi upravo bijahu i osjećaji, i kretnje i glasovi naših hodočasnika u približavanju i pristizanju u njihovo svetište. Naravno da sam zaželio doznati tko su i odakle su toliki katolici, ljudi, žene, dječaci i djevojčice koji su ovamo došli, pa mi je rečeno da je iz Ferizovića i Skoplja došlo dvadesetak kola i kočija, iz Prizrena 70 kola, te iz Janjeva više od 100 kola. Đakovičani i Pećani, budući da su od svih najdalje, došli su na konjima. Čim stigne, svaka pojedina karavana, zauzima mjesto sa svojim kolima i volovima na jednoj posebnoj livadi blizu svetišta, i odmah obavještava svećenika o svom dolasku. Tada slijedi jedan drugi, također nježan i lijep prizor. Jedan od svećenika u roketi i štoli, polazeći od kipa Majke Božje, izlazi ususret ovima koji su stigli, a koji ga čekaju na svom mjestu. I odmah, dok se pjevaju sveti himni, polaze dvoje po dvoje pod svetom zastavom Marijinom, pjevajući litanije lauretanske i sjajući od radosti uspinju se manjim dijelom brežuljka koji dijeli njihovo polje od svetišta. Gledao sam kad je dolazila jako duga procesija Janjevčana. S kakvim su se pobožnim držanjem uspinjali na brežuljak! Kad su stigli do stepenica koje vode u hram, zazvonila su zvona, da uzveličaju njihov dolazak, a zvonjava se miješala s njihovim molitvama. Ušavši u svetište, dok se intonirala jedna pjesma koja je značila njihov prvi pozdrav dragoj Gospi, bacili su se ničice na pod, poljubili ga i uzdignutih ruku klicali “O slatka Majko!”, te briznuli u nježan plač. Kad čovjek vidi to davanje oduška svojoj pobožnosti na tako i toliko nježne i jednostavne načine, ostaje ganut i ne može kod toga biti nazočan a da se s njima ne sjedini bar kojom suzom. U tom času, kad završi pjesma, svećenik se okreće k njima, čestita im dolazak, blagoslovi ih, a tada se oni, doboko se poklonivši Marijinu kipu, središtu svojih želja i osjećaja, vraćaju k svojim kolima da se malo odmore i priprave za ispovijed, i to dakako svi, osim po koje rijetke ptice, želeći se sutradan pričestiti. Ovdje u Crnoj Gori za taj se blagdan okupi sve svećenstvo nadbiskupije, jer bi drugačije bilo nemoguće ispovjediti toliki narod. Sat i pol prije Gospina pozdravljenja te iste večeri okupili su se u crkvi svi hodočasnici pa im je održan nagovor da bi se raspoložili za pristupanje k sakramentu pokore. A budući da tu postoje dva različita jezika, ja sam im taj nagovor morao održati najprije na albanskom a poslije na hrvatskom jeziku. Tada, budući da se u crkvi, gdje svaki pojedini moli naglas, ili kamo stalno dolaze i gdje je neprestana gužva, nije tih dana moglo ispovijedati, svi su se svećenici rasporedili oko zida koji zatvara dvorište svetišta. Uz rasvjetu petrolejskih lampi na cijelom području oko crkve izdržali smo ispovijedajući do 10 sati u noći. Sutradan je gužva bila također velika. Ipak smo uspjeli sve zadovoljiti. Neću opisivati pontifikalnu misu koju je tog dana držao nadbiskup, niti svečanu procesiju koja je bila oko crkve prije pontifikala, ali reći ću da smo nas dvojica otaca toga dana još dva puta morali propovijedati. Teško je moguće ispripovijedati, sve kad bih i htio, tisuće čina poštovanja i štovanja, koje taj dobri narod iskazuje nebeskoj Kraljici i Majci. Svi su se natjecali u davanju darova u novcu, tako da se što u novcu a što u dragocjenim predmetima sakupilo više od 15 kesa, to jest više od 1.500 lira. Bilo je lijepo vidjeti sve te ljude, žene, dječake i djevojčice, kako sad u grupama, sad odijeljeno, obilaze oko hrama i po crkvenom dvorištu sa zapaljenom svijećom u ruci moleći krunicu, a druge kako svojevoljno kleče zbog ispovijedanja ili iz pobožnosti, ili kako ponajviše bosi obilaze i ponovno obilaze moleći i razgovarajući s Presvetom Majkom kad ostanu sami. Navečer, kad su bili završeni sveti obredi i kad su primili trostruki blagoslov s Presvetim od svog nadbiskupa monsinjora Trokshija, svi su se vratili na svoja polja gdje su se krijepili bratskom i vjerničkom gozbom začinjenom pobožnim marijanskim pjesmama i zaključili slavlje Velike Gospe, koji je najveći blagdan svetišta. Kad smo se vratili u naše prebivalište, otišli smo pregledati njihove livade koje su služile za smještaj hodočasnika. Uživali smo u sjajnom prizoru. Usred noćne tame, koja se već spustila, nad svim ondje rasutim kolima sijalo je jedno svjetlo. Ovaj prizor u potpunoj noćnoj tišini davao je izgled morske luke u kojoj brodovi, ondje usidreni, i sami imaju jedno svjetlo na visini. A izgledalo je da je i nebo, koje je tada bilo oblačno i kišovito, imalo jedan odsjaj kao da se razvedrilo tim svjetlima koja su poput kakvih zvijezda sijala nad tim kolima i nad zelenim sagom trave koja je pokrivala teren. Sutradan je bio blagdan svetog Roka, koji se u ovoj nadbiskupiji također posvuda slavi. Sat hoda od svetišta u selu Šašare bila je jedna crkvica, sada ruševina, posvećena svetom Roku. Hodočasnici i Letničani odlaze tamo svake godine. I mi smo se pridružili. Pod jednim velikim lipovim stablom podignut je oltar. Otac Pasi je na pjevanoj misi poslije Evanđelja improvizirao pohvalni govor sv. Roku na albanskom, a ja sam to učinio poslije mise na hrvatskom jeziku. Tada smo se u procesiji vratili u svetište Majke Božje, gdje su obredi zaključeni blagoslovom s Presvetim. Poslije podne su hodočasnici počeli odlaziti u karavanama, kako su i došli, svojim kućama. Ali prije polaska ponovno su, u grupama i sami, dolazili oprostiti se od svoje drage Majke Marije. Bio sam ganut vidjevši odanost i pobožnost kojom su pozdravljali Gospu na rastanku. Činilo se kao da se ne mogu od nje odvojiti, pa su na izlasku iz crkve okretali glave natrag i gledali je kao da su željeli reći: “O Marijo, predraga Majko, zbogom i doviđenja do sljedeće godine. Mi odlazimo ali naše srce ostaje s tobom!” O, neka Marija Presveta blagoslovi ove drage hodočasnike, neka blagoslovi i štiti cijelu nadbiskupiju koju je sotona ovih posljednjih godina htio zbuniti i upropastiti. (…) Nemojte misliti da samo katolici dolaze u ovo svetište i dobivaju svakog dana brojna duhovna i vremenita dobra. Ovamo dolaze i dobivaju milosti i ljaramani ili potajni katolici kojih su puna sela koja leže sjeveroistočno od svetišta, i kojih nije malo. Ovamo dolaze i muslimani, pa i sami Cigani, koji također često postižu uslišanja i ozdravljenja. Zbog istih razloga i s istom korišću dolaze ovamo i pravoslavci koji nastanjuju neizmjerne ravnice Kosova i Morave, ali oni nastoje doći na manje blagdane kao na Malu Gospu ili koji drugi dan prema slučaju i njihovim potrebama.»[51]